Blog Dragana Radovića

Šumovi u online komunikaciji ili “alo, alo…”

Share

Neki od razloga zbog kojih u trouglu mediji – PR – marketing  znaju da se jave “smetnje na vezama”

officeJanuar u Srbiji nalik je švajcarskom siru. Taman počneš, a ono – rupa, vazduh ili, ako više volite ovako, čovek ne može da sakupi dovoljno radnih dana da bi uradio iole ozbiljniji posao. No, čim i letimičan pogled po Blogolandiji pokazuje da na “dnevni red” dolaze ozbiljniji tekstove od prazničko-svečarskih, biće da tu ima ipak dovoljno materijala da se bar nešto što nije samo zabava i elementarna pristojnost plasira u javnost.

Dragan Varagić u blog postu pod nazivom “Zašto predstavnici medija, PR i marketing struke imaju problem sa online konverzacijom?” vraća “na sto” na metodološki drugačiji način večno pitanje koje ovaj medijsko – piarovsko – marketinški trougao “nameće”, polazeći pritom od odgovora na svima poznata (a često neizgovorena) pitanja, zaokruživši njihov broj na deset.

Taman sam se sinoć (ponedeljak 4. januar) opskrbio mineralnom vodom i sokom od jabuke, mojom omiljenom “radnom kombinacijom”, u nameri da nešto dopišem ispod Varagićevog posta, kad, dok dlanom o dlan, broj reči koje su sletele na monitor više nije bio dovoljno mali da bi bilo pristojno malterirati čitaoca takvim komentarom. Izbora, dakle, nije bilo, što, evo, za razultat ima ovaj blog post.

Čitanje deset Varagićevih odgovora na njegovom blogu slobodno smatrajte nužnim preduslovom za praćenje ovog teksta, ukoliko vam još uvek drži pažnju, odnosno ukoliko niste digli ruke od ovog bloga i otišli u kupovinu za novi praznik koji je pred nama.

Suština i “pojavni oblici” trapavosti koju demonstriraju delom (ne svi, daleko bilo) medijski ljudi, PR narod i marketing poeple u ophođenju sa javnošću, glavna je nit koja spaja i drži koherentnost blog posta koji je inspirisao ovog blogera da, posebno iz ugla dugogodišnjeg urednika novina i radija, napiše i neka svoja zapažanja. Možda neće da koristi, al’ neće ni da škodi.

Nasleđeni maniri klasičnog PR rada našao se na prvom mestu razmatranja traljave korenspodencije medija, PR i marketing ljudi. Ne bez razloga – mnogo “radnih mesta” popunjeno je u sve tri grane ovog trougla upravo “kadrovima” koji su stasavali u nekim drugim okolnostima. Nije teško razumeti da većina ni biološki ni intelektualno ni zbog stotinu drugih razloga nije baš u prilici da se “prebaci” u brzi brod promena. Promena samih sebe, pre svega. Ovo je moguće objašnjenje, ne opravdanje.

Da vidimo kako iz mog ugla izgleda situacija “po sektorima linije fronta”.

Prvo, javni sektor. Tu se događaju veoma brze promene jer se, pored ostalog, obuka PRova plaća iz budžeta (neka, ne mislim time ama baš ništa loše), a efekti se vide posebno u javnim preduzećima, ustanovama, u opštinama ili većim zajednicama koje moraju da “pričaju” sa svojom javnošću.

Javni sektor je pod teretom kadrova ubačenih velikim delom po stranačkim pravilima igre, a korisnici su navikli na šaltere. Dakle, konverzaciju online vode samo kad su prinuđeni inače je obema stranama telefon, poštar i šalter još uvek nenadoknadiv „alat“. A tu, znamo, nema komunikacije.

No, iz iskustva kažem, to se menja baš velikom brzinom.

Novinari? Mislim da bi tu trebalo da budu važniji urednici i menadžment medija. Novinar piše tekst i konverzacija mu je nužna jer je ugrađena u zanatska pravila. Da li je platforma za razgovor „licem u lice“, telefon, internet…u ovom času je manje bitno. Što uopšte ne opravdava one novinare koji online postojanje i ugled koji tamo mogu da steknu „mimoilaze“ u smešnom uverenju da su iznad te „pametne gvožđurije“.

Novinar bi trebalo da online instrumente koristi radi vlastite i redakcijski važne provere kredibiliteta kod čitalaca – da li je napisano sve i da li je to vredno čitanja. Uplašeni zbog mogućeg gubitka posla, posebno ako su u godinama kada i svest „okoštava“, radije biraju „predaj tekst i briši“ metod. I tako još dublje tonu u noćnu moru gubitka posla, znanja, čitalaca…

Uredništva, uglavnom, društvene medije shvataju kao igračku lenjih novinara, a i kad reše da ih koriste naprave fail pa više spamuju svoje “pratioce” nego što ih animiraju sebi u korist..

PR radi kao i pre. Tako je, to je lakše. I (nekim) staromodnim PRovcima i medijima u besparici. Platiš i objaviš šta hoćeš. O tome sam pisao u tekstu Otrovni poljubac čuvara javnog interesa u oktobru prošle godine.

Većina firmi ignoriše negativne stvari o sebi na mreži. Da, jer ovde još vlada burazerska privreda i vlasnike/menadžment loše pisanje o svojim firmama počinje da uzbuđuje tek kad padne profit. A takve moći online akcije ili sporadični zahvati još nemaju u tom tajkunskom ili polutajkunskom sektoru i okruženju.

Zajedničko im je da svi skupa slabo poznaju internet. Tu je problem, jer slabo poznajemo ono što nam nije neophodno – burazerska privreda, tihi deal pressa i PR-a, davanje marketing poslova po stranačkim vezama…i, sorry, a šta će u takvim uslovima tom svetu online prostor kad će se dogovoriti i namlatiti novac i ovako? I zanemariti komunikaciju sa javnošću jer im se, naprosto, to može. Koliko dugo, to je već pitanje.Mislim da će se ispostaviti i da je jedno od ključnih.

Zato i počinjem da verujem da će javni sektor pre da zađe u virtuelnu ispomoć i komunikaciju sa svojim ciljnim grupama preko mreže ili uz njenu pomoć pre nego privreda.

A to baš nije nešto što bi trebalo da nas raduje.

18 Comments

  1. Pedya

    Mene raduje da bilo ko zađe u online komunikaciju. I ma koliko paradoksalno zvučalo, čini mi se da ima logike da to bude baš javni sektor. K'o što si i sam rek'o, (realnog) tržišta nema pa nema, ni u javnom ni u bilo kom drugom sektoru (bar ne u dovoljnoj meri). Međutim, između njih postoji jedna razlika koja može biti bitna za ovu priču – javni sektor ima višak ljudi, pa se može naći neko ko ima želje, volje, a i (dovoljno) znanja da se pozabavi online komunikacijom. Taj pristup traži mnogo više vremena nego para, a vremena se ima. S druge strane, njegov šef ne troši svoje pare, a vrlo često za ono što troši ne mora nikom ni da polaže račune kad šta i koliko, pa se može odobrovoljiti da odvoji neka sredstva i za online komunikaciju.

    Možda nisam baš sve potrefio, ali mi se čini da tu negde “leži zec”…

  2. Deda

    Bio sam na predavanjima koje su odrzali Miloje Sekulic, Dragan Varagic i jos nekoliko jako poznatih i iskusnih ljudi, a zajedno sa PR-ovima iz mnogih preduzeca, a najvise javnih.
    To je bilo , cini mi se , prosle godine a do dana danasnjeg nisam nista video na netu od njih ( mislim na konzumente poput mene) …
    Zato mislim da osim ogromnog napora koji ulaze Dragan Varagic, od skora i Dragana Djermanovic, Pedya i jos nekoliko ljudi, sve ostaje samo u zacaranom krugu nas koji zelimo vise , zelimo da ucimo, zelimo da promovisemo.
    Ako gresim, molim te da pored DV, tvog i jos nekoliko tekstova, das konkretnu informaciju bilo kog javnog preduzeca i da se to ponovi makar jos jednom, a da nije bilo na Varaginom Proobjave, ili kako se vec zove agregat za objavu pr informacija???
    Zato mislim da ne gresim, osim sto bi ja bio kudi kamo kriticniji od Varage i tebe sada kada bi pisao o ovome.
    Zalosno je sto se ja ukljucujem u razmenu misljenja po ovom pitanju, a neko kome je to posao.
    I necu nabrajati firme poimence, neka se pronalaze ako ikada budu citali tvoj i Varagin tekst …

  3. Dragan Varagić

    Problem sa novinarima je u tome što za njih napisan tekst znači zavren posao, što ima za posledicu da će se teško desiti da novinar kasnije odgovara na komentare svog teksta. Poseban problem su linkovi u tekstu, ali to je šira priča (ukljujuje i urednike i management medija) i o tome ću uskoro pisati tekst na mom blogu.

  4. Dragan Radović

    @pedya
    Znaš zašto sam “prvenstvo” javnog sektora naveo kao nešto što ne bi trebalo previše da raduje? Zato što realno ne stvaraju profit (mada neki i to rade – imao sam na umu uglavnom “trošadžije).
    Naravno, ove opervacije o tome da bar vremena imaju, ako već nema novca, itekako stoje. Imaju i ljude, bar one koji su još spremni da uče, ali javna preduzeća su svet za sebe, polurelikt nečeg izvetrelog. Imaju oni i novca za toliko.
    Biće da su to i razlozi zašto mogu da naprave lakše iskorak.

    @DedaBor

    Razumem te zašto bi bio još žustriji. S pravom, a kad znamo probleme koje si morao da rešavaš, još nam je jasnije.
    Trebalo bi, očigledno, samo tom delu o komunikaciji javnog sektora sa građanima posebno pisati, onda bi i ton bio više “povišen”.
    E, a sad zamisli, a znaš i sam, kako je kod drugih kad javni sektor, koji koliko toliko može da osavremeni komunikaciju sa ljudima, prednjači u tome? Gde su drugi!?

  5. Dragan Radović

    @Dragan Varagić

    Kad je reč o novinarima – kratko i jasno i tačno. U dvostrukoj sam ulozi – urednik i novinar, ali dovoljno dugo u ovom poslu da vidim svašta.
    Tačno je upravo to da novinar smatra da je raspust počeo iste sekunde kad je predao tekst uredniku. O mišljenju čitalaca uglavnom se razmišlja uz kafu razgovorušu i bez pomisli da je to veoma bitno. Znam novinare koji imaju unapred spremljene odgovore za svaki komentar čitalaca – čak su još uvek u igri “štamparske greške”, mada je to besmislica u doba DTP-a.
    Tekst o linkovima sa zadovoljstvom ćemo čitati (bojim se, gorkim)!

  6. Deda

    Fora je sto svi drugi, a mislim prvenstveno na one koji su krenuli iz mrtve tacke, sumiraju rezultate i objavljuju ih na svim javnim mestima, spremni da odgovore i argumentuju…
    Ovih drugih nema 😛 !!! Koga nema na internetu ko da ne postoji.

  7. Bedno piskaralo

    Opsirniji komentar cu dati malo kasnije, samo da se osvrnem na pricu oko toga da novinari (ne) komentarisu tekst.
    Prica mozda stoji, ali ne bi trebalo.
    Pogotovo ako postoji sektorska podela i specijalizacija novinara za odredjene teme,
    Kao neko ko vec godnama prati zdravstvo, prirodno je da moram da budem informisana iz te oblasti, da pratim aktuelnosti, teme i ne sam oto, da pratim misljenje publike i na osnovu toga izvlacim nove teme, kao i koristim reakcije gradjana kao potku za problem/temu o kojoj pisem.

  8. admin

    @DeadaBor

    Ako sam te dobro razumeo, oni postoje samo kad u realnom svetu mi treba da “iskeširamo” novac! 🙂

  9. Dragan Radović

    @Bedno piskaralo

    Mislio sam na onaj deo ljudi iz naše profesije koji ‘ladno odbacuju svaki i najmanje negativan komentar povodom svog teksta ili emisije. Imaš sigurno bar jedan – dva primera u okruženju. Možda je to više karakterna crta nego profesionalni nedostatak, ali neće ti priznati ni najbanalniju grešku u kucanju kao svoju!
    Inače, a šta bi radili kada ne bi sami komentarisali svoje tekstove? To “između” nas, ume da bude nabijeno itekako zrelom razmenom mišljenja, vesti, komentara…
    Svi vole da se okupe oko stola za kojim sede i pričaju novinari!

  10. Deda

    Ne, mislio sam da svi koji su krenuli imaju rezultate i to iskljucivo pozitivne, osima ako nisu sami sebe unakazili … Ovi drugi kao i da ne postoje…
    Uostalom, za tebe nisam znao, niti me ikada ista interesovalo vezano za Kovin, a sada pratim vesti koje objavljujes, niko me ne tera…
    I znam za tvoju firmu i tvoju delatnost i najbitnije za tebe !!! A to nije mala stvar…Necu gubiti vreme pisuci zbog cega je vredno to sto “znam” tebe… Mislim da sam sada jasniji… 😛

  11. admin

    @Deda

    Da, apsolutno jasan. ( Ja sam napravio malu zbrku zbog pominjanja javnih službi.)
    Šta da ti kažem, naravno da cenim i da mi prija kad uzimaš za primer i ovo što radim. Treba napora, ali iole uređeni sistemi, pa i najmanji, mogu puno toga da urade na sopstvenoj afirmaciji,a samim tim i na komunikaciji sa ljudima, ali…ono naše čuveno “pusti ga, ima još malo do penzije…!”
    A moćne novotarije, lake za korišćenje, tu su, pored nas.

  12. Bedno piskaralo

    @Dragan Radovic, apsolutno, imam ih u svojoj okolini, mnooogo. Redakcije su modne piste samoljublja i samozaljubljenosti.
    Ova tema je mnogo kompleksna a naslanja se na sve ono sto je pisano prethodnih meseci o znacaju online predstavljanja za offline medije, o bici koja je za njih unapred izgubljena ukoliko ne krenu da se menjaju, ali ne u svom ritmu, vec u onom kojji namecu okolnosti i stalne promene okruzenja u kojem radimo.
    Mozda nemam celu sliku, ali iz mog ugla “medijskog radnika” kljuc je ipak kod onih koji upravljaju. Svedok sam da se nerad i neznanje nicim ne sankcionise, da se radnici ne motivisu da napreduju i uce…
    S druge strane, menadzment STVARNO jos uvek ne uzima za ozbiljno online, to je usputno, tek onako, i videla zaba…
    I mislim da ce tako biti sve dok ne nanjuse da se i tu vrte neke pare ili ih bumerang lose reputacije zvekne u glavu.

  13. Dragan Radović

    @Bedno piskaralo

    Apsolutno sve što si napisala potpisujem! Verovatno je to i razumljivo jer nam hleb stiže iz iste “pekare”.
    Posebno mi je drago što su velikim slovima napisala da menadžment STVARNO treba da počne da shvata vreme u kojem smo!
    A mi, ako je već tako, nećemo da se libimo da im “držimo lekcije”.

  14. Miodrag Ristić

    Kasno Marko na Kosovo stiže…(ali imam pismeno opravdanje!) Prvo: propušteni pozdravi i čestitke, a tek onda komentar:

    Dok sam čitao tekst (a pogotovo komentare) setio sam se kako od 1992. godine čekam da se obistini tvoja pretpostavka o preostalom trajanju “burazerske ekonomije” koja se nazire u tvojoj rečenici:

    “…Koliko dugo, to je već pitanje.Mislim da će se ispostaviti i da je jedno od ključnih…”

    Moja firma evo postaje još malo “punoletna”, a ja još čekam… U medjuvremenu, oni sa manje mašte ubiše se od raznih “dilova” sa partijsko-burazersko-trošađžijskim sektorom. Što bi reko Duško Radović, u ovoj zemlji i dalje od poštenog rada možeš samo da se pošteno naradiš (sa internetom ili bez njega – svejedno!)

  15. Dragan Radović

    @Miodrag Ristić

    Ne treba opravdanje tebi nego meni – ispostavilo se da sam ja bio u pogrešnom uverenju da sam uradio odmah ono šta je trebalo, a zapravo je moje administriranje okasnelo!
    A “preznojavanje od poštenog rada” – čini mi se da je to tek drugi način da se čovek pošteno umori i “razmrda” mišiće. Prvi bi bio sport i rekreacija.
    U “datim okolnostima” i to je prilična korist !

  16. Miodrag Ristić

    Pogrešno si me razumeo: izvinjavao sam se zbog podužeg odsustva od blogovanja (zarad svakodnevne borbe za opstanak, koja u našem slučaju krajem godine upravo liči na “spasavanje žive glave”) – I nije neki sport!

  17. Miodrag Ristić

    A što se te “epizode” tiče – ja sam samo “fizikalac” i nisam baš u toku (tek u četvrtak ću saznati sve detalje)… Ma idemo dalje!

  18. Dragan Radović

    @Miodrag Ristić

    Upravo na to liči – spasavanje žive glave.
    Znaš da je šteta što čovek ne može ponekad da jedno vreme provede gledajući i učeći kako se sve ljudi oko nas spasavaju.
    sad mi pade na pamet : čamci za spasavanje – to bi bio dobar posao! 🙂

Leave a Reply

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

© 2024 Novinarska Patka

Theme by Anders NorenUp ↑

%d bloggers like this: