Share

Gledam ne tako davno na jednoj od mali milion okolnih tv stanica kultni triler „Niske strasti“. Ako treba da dodam i da u ovom retkom trijumfu holivudske planete igra Šeron Ston (uz Majkla Daglasa, što je, manje-više, nebitno) onda slobodno batalite dalje čitanje.
Dakle, taman gospođica mog godišta naumi da prekrsti noge, jer je dave pohotni detektivi u sobi za saslušanje, kad – reklame. EPP! Marketing! Advertajzing, man!

U takvim trenucima prvo što mi padne na adrenalinom natopljenu pamet je da vezivati pojam „besplatno“ i televizijski ili radijski program predstavlja samo loš vic. Hvala vam na tom prividu neplaćanja za bilo šta – „ne postoji besplatan ručak“ odavno je neko primetio i sročio u poznatu izreku. Radije ću da platim DVD i bar malo postanem gospodar svog vremena i već pomenutog adrenalina.
No, prisustvo najzgodnije plavuše na „velikom platnu“ ovde je samo kvarna zamka koja bi trebalo da vas uvuče u dalje čitanje teksta.
Suština je u tome da se, od pojave interneta, uz taj digitalni okean vezuje reč „besplatno“. Free!

„Vi platite modem, priključak, tričave megabajte, svu tu facking infrastrukturu na kojoj se baškari web, ali „gospodine, internet je, sam po sebi, džabe“.

Džabe si išao u školu, druškane.

Kad saberem „na godišnjem nivou“ trošak za „besplatni internet“ izađe na svetlo dana račun da je, u stvari, besplatna voda. A nije. Što znači da imamo problem – šta da nazovemo besplatnim, kad je već ta reč u vazduhu?
Ništa, ama baš ništa. Privid „džabaluka“, dakle situacije u kojoj naizgled niko ne zavlači ruku u vaš novčanik, a pruža vam za uzvrat ma šta – i dalje ostaje privid. Zvao se on i mreža, net, web, internet ili kako vam drago, ako već niste u stanju potrebe da svaku od ovih reči detaljno definišete. Naći će se već neko da plati vaš osećaj da ste „počašćeni“.
Tu smo, za novajlije, raskrstili sa prvom zabludom. Nema besplatno, sve se plaća. Čak i kad izgleda besplatno.
Zapravo, tad je i najskuplje.