Blog Dragana Radovića

Nekoliko lakih ljubavnih priča

Share

Devojka u žutoj kecelji donela mi je kafu za sto. I mineralnu, naravno.

  • – Hoćeš i novine?
  • – Daj mi Politiku, ali samo ako neko nije već maznuo Kulturni dodatak. I pusti neku jeftinu laku domaću muziku, ne teraj me da repujem od jutra.

Znam tu mladu ženu. U stvari, Anuška je diplomirala istoriju, ali ovih godina, dok se civilizacija malo ne dovede u red, konobariše u kafiću na gradskom trgu.

– Niko još nije maznuo ništa od štampe, a imam i ispod šanka još dva šteka sa današnjim novinama. Subotom obično oko deset sati pokradu prvu turu.

– Patetičan svet. Je li, a ko je onaj par kraj žardinjere, nešto se ne sećam da sam ih ikad video?

– Nisam ni ja. Došli malo pre tebe, sede i pričaju ćutanjem. Ždere ih neki problem, a ti, pametnjakoviću, pogađaj šta bi to moglo da ih muči.

Povlačio sam kratke i nepristojno bučne „srkove“ kafe, a preko šoljice još nepristojnije posmatrao ženu koja se bližila tridesetim i sredovečnog dugajliju koji se neprestano vrpoljio u baštenskoj fotelji kafića. Ovo je moj životni prostor i imam sva prava da proučim novajlije u gradu. 😉

Za oko mi je zapalo da oboje kraj nogu imaju oveće putne torbe. Običan par u prolazu? Da, ali ovo je centar grada, tu ne staju ni voz ni tramvaj ni autobusi za negde. Ona je bila pedantno sređena, ali je nosila jeftinu reklamnu majicu neke meni nepoznate firme. Ne volim lepe, uredne žene koje izjutra na brzinu obuku prvu majicu koja im se nađe pri ruci i koja košta manje od jednog „namaza“ kvalitetne šminke.

Anuška se vratila sa Politikom u ruci.

– A ti, matori novinaru, ne kažeš da je ovog meseca dve godine od kad bloguješ? Mogao bi da me častiš  sokom od cvekle.

– Sok od cvekle!? Blagi bože, vi nutricionistički čistunci razočaravate me zbog odsustva smisla za malo neodgovornog ponašanja. Pij to, sedi sa mnom, ionako nas je od jutros sve skupa samo četvoro u ovom „reonu.“

– Sešću malo, znaš da gazda ne voli da sedamo za sto sa gostima.

– Prvo, taj što ga zoveš „gazda“ jedva se provukao kroz osnovnu i srednju školu, sto puta sam mu dobacivao puškice sa rešenim zadacima, a tatica mu je kupio ovaj inventar koji će potrajati do sledeće godine. Ne boj se, neće ti dati otkaz, ostaćeš bez posla kad proćerda svaku paru koja mu kane u onu ofucanu kasu.

Par u uglu bašte i dalje je bešumno ispijao svoje kafe. Da se čovek nije neprestano pomerao izgledali bi kao plastične lutke koje je neko dovukao iz izloga obližnje robne kuće.

– Ne kažeš ništa o blogovanju, prekinula me je Anuška u buljenju po tuđim životima.

– A otkad ti pratiš blogove i ko uopšte prati blogove u ovom gradu?

– Nađe se poneka danguba. A ja te čitam od kad je gazda uveo net, mislim, tako dobijam materijala da te zezam.

– Ih, „da me zezaš.“ Pa ajde, zezaj me!

– Neću, ti si retka mušterija sa kojom mogu da pričam o Dostojevskom, Markuzeu, Gogenu, Đokoviću, rasprodajama po dućanima i receptima za torte!

– Ma foliram, nemam pojma o receptima. Gledaj, izgleda da su oni tamo počeli da razgovaraju? Šta li im je tema?

– Njena trudnoća, kaže Anuška. I pogleda me nekako „otpisivački.“ E, nemaš bre pojma. Trudna je, blogeru, verovatno mu je „konkubina“, a on dovoljno utemeljeni seronja koji ne zna kako da izađe iz ove situacije, a da ne poremeti svoj veličanstveno bezvredni porodični život.

Ove fakultetski obrazovane konobarice po Srbiji baš znaju da te ubiju u pojam.

– Otkud ti sad ta priča?

– Povraćala je čim su došli jutros, pogledaj joj oblik stomaka, a i čula sam kad mu je rekla..nešto. Ma šta te briga kako znam, ti to ionako nikada ne bi uočio.

Čovek se okrenuo prema nama i obratio se Anuški tražeći još dve kafe.

– Blogeru, odoh da uslužim ove paćenike. Vidiš da su upali u začarani krug, ostaje im samo ispijanje kafe umesto da nešto stvarno učine.

Oslonio sam glavu o ruku i tako, pomalo bedno, prikrivao da ih posmatram. Zaista, delovali su nekako bespomoćno, u tihoj panici, bez volje i snage da se bar pošteno posvađaju.

Kako bi ta priča mogla da se završi? On će se razvesti – nema šanse. Ona će mu reći da je seronja, roditi dete i sama ga odgajati – opet nema šanse, ne bi sad bespomoćno sedela kraj njega, a i to se događa samo u holivudskim filmovima. Pre će do sudnjeg dana čamiti u uglu bašte, kraj betonske žardinjere sa cvećem kojem nikad nisam uspeo da upamtim ime.

Sa istoka je dunuo vetar i doneo malo dunavske svežine. Otvorio sam novine i zavalio se u crnu fotelju.

Čekao sam da zazvoni mobilni telefon, ali znao sam da je za to još uvek rano. Uostalom, nije važno, ja sam strpljiv čovek.

(Ilustracija preuzeta odavde.)

7 Comments

  1. Deda

    Srecna godisnjica blogovanja. Mali slatki jubilej kojeg si tako slatko upakovao u svakodnevnicu srbijanske panorame…
    Volim kad preneses svoje misli ovde na ovom parcetu “papira” i kada ih delis sa nama koji te postujemo i volimo!
    Predivan si drago Pače Novinarsko!!!! 😛

  2. Dragan

    Hvala ti, drugar, na čestitkama i lepim rečima! 🙂

    Kako si samo uočio da je ovo post koji je, u stvari, zamena za one “statističke” kakvi obično idu uz godišnjice blogovanja! (Biće i toga, al’ sad sam hteo da to obeležim malo drugačije.)

    A kad sam se pitao da li će neko uočiti da ova priča ima taj “dodatak”, veruj da sam bio potpuno siguran da volje i blogerskog šmeka za tu “provalu” imaš upravo ti! 🙂

  3. miodrag ristić

    “Za oko mi je zapalo da OBOJE kraj nogu imaju oveće putne torbe…”

    Kako jedan mikro- detalj može da zaintrigira, i da zapetlja stvari. Zašto ne samo jedna? Ko ide, ko ostaje? I gde? Ako idu zajedno – zašto ćute? I o čemu? Ako ne idu zajedno – zašto oboje nose torbe? I takvi nelogični i nejasni detalji nas odmah uvere da nije u pitanju fikcija (jer je u njoj sve na svom mestu) već život u kome uvek postoji nešto što štrči i kvari logiku.

    Život je valjda uvek logičan, samo nam nije dato da ga razumemo…

  4. Dragan

    @miodrag ristić

    Branislava (@fragmentarije) ovako je, retvitujući link, najavila priču: “Život, Srbija, “strah od bliskosti”.

    Strah od bliskosti! U te tri reči sažet je fluid koji “lebdi” u postu. A mislim, i odgovor na tvoje lucidno opažanje.
    Svako svoje nosi u SVOM koferu, i stvarnom i metaforičkom. 🙂
    Možda se zato ljudi teško shvataju i međusobno i “sami unutar sebe?”

    Dobro je kad ostaviš komentar, obogatiš post itekako. 🙂

  5. Marjan Paradoksija

    Čestitke vršnjaku! I, btw, sjajna pričica i sjajan način obeležavanja B-deja!

  6. Dragan

    @Marjan Paradoksija

    Hvala na čestitkama! 🙂 Reko’, malo da promenimo šablon!

  7. Branislav

    Haha, odličan post, upravo sam ga prosledio svojoj ženi! 🙂

Leave a Reply

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

© 2024 Novinarska Patka

Theme by Anders NorenUp ↑

%d bloggers like this: