Blog Dragana Radovića

Moja Srbija

Share

dunav-zimiIzjutra, u prvim minutima dolazeće svetlosti, stajao bih kraj kuhinjskog prozora, čekao da proključa voda u džezvi i ispuštao lagane i meke kolutove dima. Sve je već bilo spremno, i dva bicikla, snop pecaroških štapova i pomalo zarđala „čuvarka“. Ko zna, uvek postoji mogućnost da ulov bude bogat.
Voleo sam i još volim tu prozačnu banatsku tišinu koju je remetio samo zvuk kipuće vode, potom moje srkutanje kafe, šištanje palidrvca i uvlačenje dima.. Hmmm, kakav ukus, kakva lepota tih jutara, kakvi trenuci apsolutne samoće uoči istinskog početka dana.
Subota je izjutra i ja čekam tačno određen čas da probudim sina kako bi se spremio uoči polaska na pecanje.
Ta jutra, baršunasta svetlost, osmeh na licu, odsjaj sunčevog zraka sa balkona, prelomljen na metalnoj balkonskoj ogradi, to je moja Srbija.
Dečak, koji je moj radosni sin, kći, koja je moja uspavana princeza koja će, koliko sutra, zajedno sa nama do obale Dunava, moja supruga koja čeka subotu da bi se bar malo posvetila sebi, to je moja Srbija.
Nešto kasnije, vetar koji kvari plutanje plovka, grmljavina koja stiže iz daljine noseći letnju kišu, naša cika dok spremamo stvari, to je moja Srbija.
I šljunkovita staza kojom, usporeni vetrom, lagano pobeđujemo rastojanje do kuće, to je moja Srbija. Miriše na sveže prženu ribu i krompir salatu, na blatnjave farmerice koje nisam želeo da promenim, na slatki improvizovani ručak – to je moja Srbija.

Posle, dok se tuširam, a list na kalendaru je već pocepan, osećam tup bol u grlu i grudima. To je moja Srbija i ja polazim na posao, šta je to, tri stotine metara koji mi oduzimaju dah, moje vođenje jutarnjeg sastanka redakcije, ustajanje, otvaranje prozora – to je moja Srbija – nečije okretanje telefona koji su još imali krugove, silazak niz stepenice, ležanje pod aparatima – i to je moja Srbija, moja Srbija bola u kolima ka Pančevu, kiseonik, moja Srbija u tihoj „jedinici“ i reči koje čujem „da, u redu je, spava“, to je moja Srbija, moja Srbija u kojoj se borim za život, a boli u grudima, ma gde to ima da ponekad ne boli u grudima, to je moja Srbija…

I okrugla svetla na plafonu koja ostaju iza ležaja na točkovima koji sestre guraju niz hodnik, čovek koji mi pruža ruku, „ma ne boj se“, ovo je tvoja Srbija, ovo si ti, ovo je tvoje i ustaćeš kao nov, plastična maska koja sama klizi ka mojim ustima, još jedan udah i san – to je moja Srbija.
I posle, suze u predsoblju Srbije, drhtavica, moja porodica, moja deca, moj svemir u sobi, to je moja Srbija.
I tračanje oko Niške banje, uredni obroci i vizite, autobus koji se zaustavlja skoro pa ispred stana, to je moja Srbija. Te novine, moje naučeno umeće čitanja između redova, noć kada su komšije izašle na ulicu, šištanje bombi, to je moja Srbija, i vike, i plača, i neverice, i oznojenog čela, moja Srbija, sin koji mi ne da na terasu dok nestaje most nedaleko od nas, u mojoj Srbiji, pa mi za stolom i „ne ljuti se, čoveče“, sklonište od straha za kuhinjskim stolom, ta moja Srbija, moja Srbija šetanja, mitinga, pevanja, plakanja, moja Srbija puna nade i moja Srbija slomljene stvarnosti.

Nekoliko ljudi koji stoje ili sede ispred mrtve fabrike u mojoj Srbiji, moj aparat i naslovne strane bola, toliko gneva, moja Srbija kao porodilište muka i patnji, heroja i lopova, moja Srbija koja jeste i nije, moja Srbija koja je sve što je moguće, sav jad, čemer, sva krv, malo zemlje i veliko klupko svega..moja Srbija.

Doći će dan kada ću gledati u nebo. Zauvek miran u mojoj Srbiji.
Zreo sam čovek i umem da praštam, samo sam čovek i umem da vičem, umem da urlam MOJA SRBIJO.
Vi volite, mrzite, pamtite, zaboravljajte, posmatrajte..a ja ću, kao polomljena grana u matici reke, i mrtav hodati mojom Srbijom.
Ne umem drugačije, ne umem i neću…

Da sam mlađi pa da ne razumem, da sam stariji pa da sam zaboravio..ali nisam, Srbijo.
Nisam.
Šta mogu ovakav, mokar, smrdljiv, nasmejan, sa kravatom, bez kravate…
Sve ti jebem i sve ti praštam, moja Srbijo.

9 Comments

  1. Charolija

    Rasplaka me prijatelju. Boli me duša za mojom Srbijom.

  2. Dragan

    A i ja sam, Čarobna, pisao da ne bih pukao.
    Sve vredno i lepo, u sred ove pustoši i sramote, ostalo je još samo u nama.

  3. Charolija

    Neizmerno sam tužna. Ljutnja koji sam iskazala svojim pisanjem me nije zadovoljila. Ne želim da bežim od moje Srbije. Ona je u meni.

  4. Dragan

    Pročitao sam tvoj tekst, vidim da koračamo istom stazom. Muka mi je od mraka, pojednostavljivanja, pljuvanja u nebo..ovo je naša Srbija i mi ćemo je učiniti zemljom po svojoj meri i kućom koja će svakom gostu ponuditi toplu reč.
    Neću da brukam svoje roditelje i neću da šaljem svoju decu da, negde daleko, provedu život na zadnjim sedištima tuđih rasklimatanih autobusa.
    I neću da mi ljutnja pomuti osećaj za realnost i za vedrinu. Hoću da zasučem rukave, da šetam kraj Dunava, da gajim moju Srbiju oko mene i u meni.

  5. Charolija

    Slažem se sa tobom, ali više ništa ne znam i nemam šta da kažem. Slomiću se na kraju, a to ne želim nikako. Idemo dalje. 🙂

  6. Dragan

    @Charolija
    Kakvo slamanje – samo napred!!! 🙂

  7. malabreskva

    Svi mi čuvamo svoj delić te Srbije u svojim srcima i zenicama. I dok je tako, ne može sve propasti. Bilo je i gorih dana, ali smo mi žilav narod.

  8. Borsky

    Lako je pljuvati po Srbiji. Lako je stideti se nje i biti pametan, veličajući tuđe bez ikakavih argumenata i trunke logike. Teško je ostati na strani Srbije kad svi odjednom postanu zaštitnici, humanisti i grakću k'o jedan ne razmišljajući.

    Dugi niz godina pokušavam da shvatim zašto je i tuđe govno slađe od kolača sa svoje trpeze i evo još nisam uspeo…

  9. Differente

    Kucam na google-u MOJA SRBIJA i trazim stranku pod tim imenom i nadjem ovaj tekst. Obzirom da se bavim pisanjem i citanjem, nisam mogao da ne procitam, a nakon toga i da ne prokomentarisem. ODLICAN TEKST!!!

Leave a Reply

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

© 2024 Novinarska Patka

Theme by Anders NorenUp ↑

%d bloggers like this: