Blog Dragana Radovića

PR multisešn i štampa na produženom vikendu

Share

Kako je propraćena konferencija u Subotici na blogovima i u klasičnim medijima i njihovim online verzijama

Subotica-jato-nad-gradom

Ima neka „tajna veza“, skoro familijarna međusobna percepcija, između blogovanja i PRovanja. Ovo je i definitivno jasno nakon završene prve međunarodne konferencije PRova, u organizaciji Društva Srbije za odnose s javnošću, a pod pokroviteljstvom Vlade Srbije, na temu kreiranja imidža i upravljanja reputacijom.

Dan nakon što su se učesnici subotičkog trodnevnog skupa razišli kućama, nekoliko googlanja i jupi -ja poteza na pretraživačima interneta ne dopušta drugi zaključak osim sledećeg: blogeri, a ponajpre PR „radnici“ koji su ujedno i blogeri, apsolutno najbolje su propratili događanja u nekad najvećem gradu „prve Juge“. Šta više, moguće je da su i jedini to uradili. Pronašao sam, naime, samo jedan tekst iz kategorije „dan posle“ i to na sajtu hrvatske redakcije Radio Subotice, a i tamo još nema celokupnog izveštaja.
Pridružujemo mu i odlične priloge sa sajta www.subotica.info koji su nam promakli u prvi mah.

Klasični mediji ili su se zadržali na stidljivim najavama, verovatno izvučenim iz press objava koje im je organizator poslao, a manje na upoznavanju javnosti sa makar delom PRovoskog inter-sešna u Subotici. Nigde nisam našao taj podatak, ali bilo bi zanimljivo znati da li je ijedna veća redakcija pratila sam događaj ili bar poslala „na pet minuta“ ekipu koja bi pronašla nekog kompetentnog sagovornika i napravila koju fotografiju.

Kao „štampanom blogeru“ (mislim, radim u novinama ;)) mogu da razumem odlično da konferencija na severu Vojvodine nije posebno medijski atraktivna niti će informativni program, odnosno stranice sa vestima, propasti ako nema bar nekoliko minuta ili redaka o ovom skupu ne bude publikovano. Tim pre što bi takva vest bila jednostavno skupa.

Ovde se, međutim, radi o tome da su ljudi iz PR sektora i novinari „klasičari“ (umalo da napišem misionari) upućeni jedni na druge do mere koja ponekad skoro da briše razliku! Ipak, kad se seda za sto, to se, očigledno čini na „vojnički način“ – svako na svoje mesto.

Grozničavo traženje poslovnog modela koji će sačuvati informativni biznis nakon pojave weba, strmoglavi pad tiraža novina (pogledajte neku trafiku u svom gradu deset minuta pre zatvaranja i pitajte prodavačicu koliko primeraka listova ostaje i ide u remitendu – hororno veliki broj!), sve to je kolosalni razlog da menadžment klasičnih medija ako treba i laktovima izbori mesto na PR skupovima, lovi poznanstva i „krade znanje“. Tim pre što većini nedostaje i ono bazično, a čitamo da je predavanja iz tog „rukavca“ bilo prilično.

Drugi razlog je takođe iz „teške kategorije“. Brojčano sve manje redakcije, koje će za rezultat dati „novinarstvo bez novinara“, i hronična preopterećenost preostale „žive sile“ idealan su teren za onaj deo PR-a koji podrazumeva slanje objava medijima. Narode, toliko je skupo i teško, a o profitabilnosti da i ne govorim, stići do neke vesti, što vašim tekstovima daje „lagani prolaz u sledeće kolo“, odnosno u štampu. Dobru PR objavi urednici puštaju, a da ne menjaju ni zarez! (U jednom komentaru na sajtu Dragana Varagića pomenuo sam taj fenomen.)

Ovaj pasus ide malo i na adresu PRova. Kao što je skup u Subotici bio odlično najavljen, sad bi press objavu iz Društva Srbije za odnose s javnošču o tome šta je tamo bilo „progutala“ svaka redakcija dnevnih novina, naročito ako je u novinarskom duhu „sročena“.

Ovo pišem u subotu 17. oktobra između 13 i 14 časova – na netu i dalje mogu naći samo blogerske tekstove i to, srećom, zanimljive za čitanje i dovoljno informativne da počinjem da se pitam da li je kriza klasičnih, a pre svega štampanih medija, „point no return“ kad ama baš nigde ne mogu da nađem tekst standarnog novinarskog formata na bilo kom informativnom sajtu.

Dragana Đermanović, Peđa Pušelja, Dragan Varagić i drugi i kao blogeri i kao PR ljudi imaju i tokom vikenda volje da progovore o svojim impresijama iz Subotice. Pušelja je čak imao dovoljno energije da na “agencijski način” prati skup – rečima, slikom i “tekstom dovršenim pre deadth linea) „Infomativni portali“, online verzije štampe – „a kude ste, bre?“ Zar ni slovo do ponedeljka?

Što bi rekao Patak Dača: „Šta ja ovde uopšte tražim?“

Jer, nemam nameru da odumrem kao “štampani dinosaurus!”

P.S. Tekst nije pisan sa ambicijom da analizira kompletno izveštavanje sa konferencije u Subotici koje je obuhvatilo sve “komunikacione puteve.”
(Fotografija preuzeta sa zvaničnog sajta Subotice.)

17 Comments

  1. Pedya

    Upravo je brzina ono što ubija offline, a lansira online medije (i autore). Live izveštavanje je moguće samo u online svetu. Celokupan izveštaj posle dva sata od događaja je moguć samo u online svetu. “Vikendom ne radimo” je moguće samo u offline svetu… Zato je, po meni, potpuno tačna misao koju sam nedavno video (na webu) “Magazini će preživeti “napad weba”, ali dnevne novine neće”.

  2. Borsky

    Da, da rekoh već. Sveopšti atak na sve prisutno i ONLINE. Pokušajte da izračunate koliko je twittova otišlo na sve strane iz pet subotičkih turbo tweitt turbina. 🙂

    Blic izveštaji u svakom trenutku, iz svakog ugla i u svakoj prilici sve do sitnih dosetki medjusobno. Sve pohvale za izuzetnu energiju i odličnu PRomociju mogućnosti koje total online komunikacija PRuža.

  3. admin

    @Pedya
    To je blisko mom viđenju budućnosti medija. Radio sam i u novinama i na radiju, a i sad imam svoj mesečni list.
    Elektronski mediji su, rekao bih, u ovom času, ipak najbrži – oni su ‘ladno u live poslu i najrasprostranjeniji su. Može vest o smrti Majkla Džeksona da prvo prostruji twitterom, ali tek kad stigne do offline medija – radija i televizije – to je zaista vest.
    Mislim da će se radio i tv samo tehnološki “preseliti” u online svet, ostalo će raditi na sličan način kao do sada.
    Problem je štampa koja, ako je papirnata, nema tehnološku moć da bude tako brza. Ali to samo znači da će doći do preraspodele medijskog posla – i ja odavno govorim da će ostati specijalizovani magazini, časopisi, oglasnici, mesečnici, nedeljnici ispunjeni analitičkim tekstovima najboljih novinara. Ostaće, mislim, novinarstvo koje je nalik književnosti – novinarstvo u kojem je studioznost važnija od brzine. (Mislim da se brzina malo precenjuje u medijima – malo je događaja koji traže izuzetno brzo izveštavanje, bar takvo je moje iskustvo.)
    Dnevne novine već lagano nestaju, što se vidi po ogromnom padu tiraža i nemogućnosti da se nađe poslovni model koji bi ih održao “iznad vode”.
    No, ono što je najvažnije, ostaće novinarstvo i biće sve kvalitetnije jer novinari iz dana u dan dobijaju sve kvalitetnije “alatke”.
    Bar se nadam 🙂

  4. SoraZG

    Mogle bi i pokoje dnevne novine preživjeti, ali one zaista kvalitetne, jer mjesta za sve sigurno više neće biti. Možda budućnost i nije tako crna, ako je analogija sa vinil pločama ispravna – iako je ukupna količina smiješno mala, prodaja vinil ploča raste iz godine u godinu, a sve više se prodaju USB gramofoni. CD-ima se predviđa propast, kad-tad (više na http://bit.ly/3AfdIO). S druge strane, jutarnja kava uz novine ritual je kojega će se sladokusci teško odreći, barem oni iz moje generacije. Nije baš isto upaliti BlackBerry i raširiti mirisne novine po stolu (da, novine imaju miris, a friška farba od štampe ima nekog čara), iako će mlađi tvrditi da je, informatički gledano, friška informacija važnija od friške štampe.

  5. Deda

    Nisi ni svestan kako si inspirativan u pozitivnom smislu. Hvala od mene !!! Evo i jedan osmeh od srca 😛

  6. Dragan

    @SoraZG
    Sve, ama baš sve – i to uopšte ne govorim iz nekakve kurtoazije – potpisujem, a dobar deo onog što si napisao i sam znam često da izgovorim u razgovorima na tu temu! Prosto se, nekako, k'o matori veštac, bojim da “ne ureknem” novine, pa zato znam da prećutim javno to što doživljavam baš emotivno.
    Pa štampa je civilizacijski izum, ritual, kult..baš kao što si i opisao “konzumiranje novina”. Kad sam pokretao svoj lokalni list, kod štampara sam mesec dana birao papir – savijem ga prethodno isečenog u predviđenom formatu, a onda zažmurim i lupkam tim “novinama” po kolenu. I to je deo rituala – dok čekaš voz ili bus “daješ ritam” udaranjem novine o nogu!
    Hvala ti za ovaj komentar, dao si mi argument više i “čoveka više” za odbranu starih dobrih novina! 🙂

    @Deda
    Deda, car si, imamo svi nekad usrane dane i to valjda tako mora.
    Uzgred, ja sam ti B pozitivan, tako mi utefterili u knjižicu! ;))
    Definitivno si me “kupio” kad sam čuo šta sve činiš da deci bude toplo! To može samo čovek od integriteta!!
    :)))

  7. Miloš Petrović

    Veliki pozdrav za autora teksta. I ako Vas prvi put čitam, odmah sam uočio iskustvo u pisanju, u smislu da se tekst jako lepo “rimuje”.

    Odličan pregled, i kao što Vas je većina kolega linkovala, znači da vredi i da upotpunjuje celokupnu priču.

    Dosta se kritikuju klasični mediji, a blogeri stavljaju u prvi plan, no ipak, kada se danas održi sednica skupštine, ili se desi neka velika saobraćajka u Beogradu, ipak o tome najpre izveštavaju klasični mediji. Ipak mislim da klasični mediji nemaju alternativu, ipak postoji velika publika koja ih prati, ali svakako moraju imati podršku u vidu online kanala.

  8. Dragan

    @Miloš Petrović
    Miloše, drago mi je da si posetio ovaj blog i da smo, što kod tebe što kod mene, napisali šta mislimo. Tvoj blog mi, inače, a posećivao sam ga i ranije, najviše liči na zanimljiv online magazin. Šta više, kad bi se odštampali svi prilozi, dobio bi se dobar klasičan časopis.

  9. Miodrag Ristić

    Mislim da svojim ličnim primerom pokazujete jedan od mogućih scenarija za evoluciju profesije. Slažem se da su neke promene neizbežne, ali i da prave vrednosti obično preživljavaju krizna vremena ili velike preokrete. Ja lično nikada nisam ni pravio razliku izmedju “velikog” novinarstva i književnosti. Takodje verujem da će za medije (klasične i on-line) svaka dalja fuzija biti sve korisnija.

    To se naročito odnosi na “razmenu autora”. Čudi me da većina novina nisu već angažovale “kolumniste” (ili izveštače?) iz blogosfere (a i da veći broj vaših kolega nije aktivniji on-line).

    Siguran sam da će se to u budućnosti sve više dešavati…

  10. admin

    Drago mi je da pročitam viđenje ovog bloga kakvo još niko nije imao. A ono je i najtačnije. Tokom celog svog novinarskog puta nekako me je “žuljala” ta forma koju novinarski žanrovi traže i u koje je teško uklopiti literarni deo koji me je oduvek privlačio. Blog me je “oslobodio”, dopustio da se “igram” i mešam novinarstvo i literaturu, stvarnost i fikciju.

    Kolege? Pre tri godine sam definitivno shvatio da redakcija, koju sam jedno vreme vodio, i oficijelno i neformalno, kao da ne želi da shvati novo doba.
    Ne znam više pravu sliku, sad sam u svojoj priči, ali većina je zaplašena (s pravom) da će ostati bez posla.

    Uglavnom, kako se ko ponašao u “starom novinarstvu”, tako se ponaša i tako piše i sad.
    Mada ima promena – polaka se shvata da je pisanje za npr. neki sajt nalik pisanju za klasičan medij. Finese će već doći, meni je drago da vidim i to malo evolucije…

    Angažovanje blogera za pisanje kolumni, mislim, ubrzaće se kad na webu bude više mladih neopterećenih pisaca. Srbija je mala – nema ni dovoljno kvalitetnih novinara ni blogera koji pišu u novinarskom maniru. A i oni koji to mogu imaju pred sobom “jaku odbranu” zastarelog uredničkog i menadžerskog tima. Većina i ne zna za blogosferu i ko šta na njoj može da pruži što bi bilo na dugi rok dobro.
    To je, pore toga, i dvosmeran proces. Mislim da bi blogeri, koji to žele, morali da se, jednostavno, pojave u redakciji nekog lista i ponesu svoje tekstove. I da ih tresnu uredniku na sto!
    Ovo je vreme uraganskih promena i mislim da će brzo doći do nekog prepozicioniranja i, zatim, sleganja i u medijima i na netu.

    Za “fuziju” se apsolutno slažem, i neophodna je i neminovna.

  11. Dragan Radović

    @Miodrag Ristić
    Drago mi je da pročitam viđenje ovog bloga kakvo još niko nije imao. A ono je i najtačnije. Tokom celog svog novinarskog puta nekako me je “žuljala” ta forma koju novinarski žanrovi traže i u koje je teško uklopiti literarni deo koji me je oduvek privlačio. Blog me je “oslobodio”, dopustio da se “igram” i mešam novinarstvo i literaturu, stvarnost i fikciju.

    Kolege? Pre tri godine sam definitivno shvatio da redakcija, koju sam jedno vreme vodio, i oficijelno i neformalno, kao da ne želi da shvati novo doba.
    Ne znam više pravu sliku, sad sam u svojoj priči, ali većina je zaplašena (s pravom) da će ostati bez posla.

    Uglavnom, kako se ko ponašao u “starom novinarstvu”, tako se ponaša i tako piše i sad.
    Mada ima promena – polaka se shvata da je pisanje za npr. neki sajt nalik pisanju za klasičan medij. Finese će već doći, meni je drago da vidim i to malo evolucije…

    Angažovanje blogera za pisanje kolumni, mislim, ubrzaće se kad na webu bude više mladih neopterećenih pisaca. Srbija je mala – nema ni dovoljno kvalitetnih novinara ni blogera koji pišu u novinarskom maniru. A i oni koji to mogu imaju pred sobom “jaku odbranu” zastarelog uredničkog i menadžerskog tima. Većina i ne zna za blogosferu i ko šta na njoj može da pruži.
    To je, pored toga, i dvosmeran proces. Mislim da bi blogeri, koji to žele, morali da se, jednostavno, pojave u redakciji nekog lista i ponesu svoje tekstove. I da ih tresnu uredniku na sto!
    Ovo je vreme uraganskih promena i mislim da će brzo doći do nekog prepozicioniranja i, zatim, sleganja i u medijima i na netu.

    Za “fuziju” se apsolutno slažem, i neophodna je i neminovna.

  12. Miodrag Ristić

    Da se malo našalim: Ono što mene čudi je da direktori klasičnih medija nisu prepoznali finansijsku priliku: Toliko (relativno) pismenih ljudi koji pišu ZA DŽABE!

    Naravno, slažem se sa profesorom Wilcox-om da će uticaj i “fuzija” rasti kako vreme bude prolazilo. Isto je i sa slobodom i fikcijom. Kako vreme prolazi, sve više su na ceni originalnost i jedinstvenost i sloboda izraza (na svim poljima)…

  13. Dragan Radović

    @Miodrag Ristić
    Nisu jer jedva i da znaju da postoji ta “ponuda” koja ništa ne košta. Mada, mogu da ih razumem – štampa traži tekstove kakvih, uglavnom, nema u blogovima. Prava klasična informacija, vest, zahteva da odeš na “lice mesta”, saslušaš sve strane, ako ih ima više i odradiš još tih poslova.
    Klasični mediji uglavnom žive od prenošenja informacija, ređe od komentarisanja, a blog-tekstovi su sličniji tome.
    I među novinarima ima “štampanih blogera” – lenji da se upuste u istraživačko novinarstvo (što je i najteže, a često i opasno po zdravlje, ako ne i po nešto drugo) oni stalno nude neke svoje kolumne, komentare i slične žanrove, mada im nisu dorasli – ali prosečnog “konzumenta” klasičnog medija sve manje interesuje mišljenje nekog novinara.
    Jedno je, mislim, nesporno: ako imaš “ono nešto”, ako si pravi pisac, ako si gospodar i sebe i svoje rečenice, imaš prođu svuda. Na webu, u ma kom mediju.
    Znaš i sam. Čovek od integriteta i kompetencije nikad ne traži posao – jer posao traži njega.
    P.S. Čitao sam tvoje tekstove. Čini mi se da smo iz iste “klupe” u blogosferi.

  14. Miodrag Ristić

    Nećete verovati ali danas mi je nekoliko puta padala na pamet ova vaša fraza o lenjim novinarima kao “štampanim blogerima”…

    Ako dobro razumem to bi trebalo da bude uvredljivo (za pomenute novinare), a dali može i za blogere da se skroji nešto tako kao npr. “novinarski blogeri” tj. oni koji samo šablonski pabirče koješta-nešto i postuju li postuju… Bez da u sve to unesu i trunku sebe (ili nekog drugog smisla osim popunjavanja prostora i vremena)?

    Mislim da ćete vi to bolje da sročite od mene – ali bilo bi pošteno da napravimo neku ravnotežu. Zar ne?

    p.s. Setio sam se i autora onog stripa “poslednji čovek na svetu” (nije Janjetov nego Ilić, mislim da je objavljen 80-tih…)

  15. Dragan Radović

    @Miodrag Ristić
    Više sarkastično, nešto kao kolegijalno zezuckanje – ne bih uvredljivo o novinarima pisao, ipak od toga živim, mada zaista ima onih koji zaslužuju bar malo “buke”. Mislio sam na novinare koji sednu za kompjuter i za pola sata-sat “izbace” tekst koji bi, je li, trebalo da se nazove komentarom ili već nekim “pametnim nadnaslovom”. Pa čak i kad je drugačije, kad osmisle prvo sve što će da stave na papir, kad napišu dobar tekst, imaju tu osobinu da ne mrdaju iz redakcije iako još nisu stigli do te “veteranske faze”. Znaš kako se kaže u novinarstvu – mlad novinar prodaje noge, zreo novinar iskustvo”.
    Pod “štampanim blogerom” mislio sam da i većina blogera sedne i počne da piše, pa gde stigne. Istrese iz sebe neke rečenice i eto posta. To mi je slično novinarima koje sam opisao. Nikakav dublji uvid u sopstvenu temu, malo pripreme, koncept, dakle da to ima i glavu i rep.
    Moraću da razmislim o nazivu, dao si mi težak zadatak!!
    A za strip – nisam uopšte znao za tu verziju. Mislim da sam negde davno u tadašnjoj “Galaksiji” ili “Sirijusu”, zagrebačkom mesečniku sa SF pričama u formatu knjige, pročitao tu priču od tri rečenice. Nekako mi je ostalo u sećanju da je to napisao Isak Asimov, ali moguće je da grešim. Tad mi je to bilo sjajno – sve propada, menja se, preobražava, ali ipak traje na svoj način. Kad sam pročitao kako jednostavno i bez nekog smešnog pretencioznog veličanja pišeš o internetu, ta priča mi je “sama došla”.
    I inače mi je reč “zauvek” besmislena – samo su promene večne. Dok smo adolescenti mislimo da će sve uvek biti kao tad. A “onda nešto novo zakuca na vrata!”

  16. Miodrag Ristić

    Ovi što “prodaju noge” imaju pravo na iluzije (i u novinarstvu i uopšte). Kad malo razmisliš to im je jedna od glavnih beneficija. Eh, derane, kad je čiča bio mlad…

    (Ali zato svako doba ima svoje prednosti, npr: mi sad možemo da ih ogovaramo – a oni pojma nemaju o čemu mi pričamo…)

  17. Dragan Radović

    Živeti u iluzijama često/uvek je znatno priijatnije od hladnog racionalnog “uvida” u svet oko nas. Smešno bi bilo da sad kažem kako je to bolje, ali je svakako ugodnije.
    A “prodavaca nogu” je, na žalost, sve manje – godine niisu prepreka da čovek ukapira gde je lakše. U novinarstvu, ovako očerupanom, jadnom, skrajnutom sa auto-puta na kojem je nekad bilo (mada je i tad znalo da nudi nepristojno pokvarenu robu) neke bliske dobre budućnosti nema.
    Ima na duge staze, ali na dugi rok, to znamo, svi smo mi stanovnici kuća od čamovine.

Leave a Reply

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

© 2024 Novinarska Patka

Theme by Anders NorenUp ↑

%d bloggers like this: