Blog Dragana Radovića

Poslednje poletanje sa Šerementjeva

Share

Ako odlučite da potpuno promenite svoj život, budite spremni na susret sa senima svog sazrevanja koje su stvorile vaš identitet podjednako koliko i vi

Serementjevo parDvadeset godina kasnije, jednog vlažnog letnjeg jutra, dok smo ispijali čaj na tremu kuće za odmor, prvi put sam se usudio da Irini postavim to pitanje. Mučilo me je svih ovih godina – ne neprestano, nisam baš toliko bio obuzet strahovanjem da bi njene reči mogle biti sasvim drugačije od onih koje želim da čujem, ali opet dovoljno često da moja bojazan od nesavršenosti naše veze unese katkad mrvice sumnjičavosti i zagađuje spontanost našeg života.

Spustila je šoljicu na tacnu, mirno, istim pokretima kao i tolikih godina koje smo proveli zajedno, potom načinila loptu od svoje dve spojene šake, onako kako to samo žene znaju da učine pritiskajući pritom svoje butine, pogledala me – mislim da se ne varam – pogledom sasvim nalik onom kojim je te večeri u holu Šerementjeva tražila od mene znak da sam vredan odluke koju će nešto kasnije doneti.

I kao da to nije važno, kao da nikada i nije bilo važno, kao da to ništa neće izmeniti u našoj vezi, mirno odgovorila:

-Lako je reći „da“ ili „ne“, ali ti mene, zapravo, pitaš da li mogu da živim sa odlukom koju moram da donesem. Gospode, moraš biti svestan da, ma šta da odlučim, ostavljam ceo svoj dosadašnji život za sobom, gubim ga zauvek.
-Ili gubiš budući život sa mnom?
-Nemoj dovoditi u pitanje moja osećanja, ništa se tu nije promenilo, moj slatki Bože, baš ništa se tu nije promenilo..Da, ako ostanem, gubim zauvek mogućnost da živim sa tobom.

Iz daljine su, kroz aerodromska stakla, dopirali zvuci pucnjave. Rafalno, kratko, pojedinačno, zvuci različitog oružja. Kroz staklo, daleko na pisti, kao da ga gone nečujni motori, krajičkom oka video sam kako poleće Boing 747 skandinavskog SAS-a. Stajalište je bilo gotovo prazno, svega nekoliko domaćih letelica koje nisu odavale utisak da će se pomaknuti ni za milimetar. Nešto malo mira ulivao mi je osvetljen JAT-ov avion, već postavljen na početku uzletišta. Ali, ko je u ovom haosu mogao da garantuje da već nije doneta odluka o obustavljanju svih letova sa Šerementjeva.
Držao sam u ruci čašu gruzijskog konjaka dok je metalni ženski glas iz nevidljivih zvučnika aerodromskog hola pomalo drhtavim glasom saopštavao:
Avion na letu za Kijev i Beograd poleće za desetak minuta. Mole se putnici…

Ne sećam se detalja, ali to je već zvučalo bolje. Meni, ne i Irini koja je, prekrštenih nogu i ruku sedela na plastičnoj stolici.
-Nemamo mnogo vremena, čuješ i sama. I hajde više – zar ovde uopšte postoji mogućnost donošenja odluka? Puca se, sve se raspada, zemlja ti se raspada ko pocepana čarapa, a ti se pitaš da li češ poleteti sa mnom za Beograd?

Čovek u uniformi iznenada se stvorio kraj nas. Odnekud sam ga poznavao, ali to se moglo pripisati lošem neonskom svetlu koje se mešalo sa nestajućim sunčevim zracima.
-Još uvek niste u avionu?
-Polazimo svakog časa, dokumenta su nam već pregledana – nervozno sam govorio u želji da se otarasim tog četvrtastog onižeg čoveka u uniformi i sa rukama na zadnjici.
-Da, znam – nasmešio se. Vi letite za Beograd. Žao mi je što nikada tamo nisam bio. Istina, drug Hruščov jeste, pa sva ta svita oko njega…ali ja ne. Dobro poznajete Beograd?

Sad mi je već šetkao po nervima. Trebalo je da trčim sa Irinom ka avionu, a ne da raspredam priču o Beogradu sa ovim čudakom koji je, ko zna otkuda, stigao na aerodrom.
A onda sam ga bolje pogledao.
-Vi ste..

-Ostavimo moje ime po strani, vidite kako ga istorija baca u prašinu. Ponovo. Berija i Jagoda učinili su to dosta davno. Nećete se ljutiti ako pukovnik Vronski pogleda vaša dokumenta.
Ljutiću se, već su „pogledana“.
-Vaša ljutnja nema značaja, smeškao mi se brkati čovek u lice, pokazujući nekome iz tame da priđe.

Ništa nisam mogao da učinim – oficir koji je dolazio sigurnim korakom u ruci je držao revolver. Doduše, nekako mi je delovao starinski, ali ne verujem da je bio iz muzeja.
Pukovnik Vronski na raspolaganju, Josipe Viserionoviču.
Budite ljubazni i proverite još jednom dokumenta ovih ljudi. Posebno dokumenta gospođice, to je naša devojka, Ruskinja.

Ne, to je već prevazilazilo moju moć razumevanja. Ova zemlja je nestajala, čitava imperija je pucala kao led u proleće, na uzletištu najvećeg moskovskog aerodroma čekao je poslednji avion za Beograd, Irina još uvek nije odlučila da li polazi ili ostaje u ovom ludilu, oko mene su šetali Staljin, pukovnik Rajevski – ljubavnik Ane Kareljine, konjak je bio prevruć, negde se pucalo žestoko..samo je još nedostajao Tolstoj ili već neko od tih starih ruskih klasika pa da se sasvim izgubimo u vremenu.
Zapravo, ja sam tu, čuo sam najednom glas ostarelog čoveka..Dozvolite da se predstavim. Grof Lav Nikolajević Tolstoj, zemljoposednik i pisac iz Jasne Poljane.

-Kakav je ovo cirkus, počeo sam najednom da urlam. Sav adrenalin koji je ikada strujao mojim žilama kao da je baš tog trenutka iznova počeo da kruži mojim telom.
-Vi to mene zezate, mangupi? Hoćete novac, vaše jebene rublje, kog, bre, đavola hoćete?
Okrenuo sam se prema Irini. Sedela je i dalje mirno i gledala me onim svojim slovenskim očima zbog kojih sam mogao da se pobijem sa svim ovim hohštaplerima koji su, kao i hiljade drugih tih meseci, špartali Rusijom.

-Ne ljuti se na njih – začuo sam meki Irinin glas. I ne brini ništa, nisu to nikakvi hohštapleti.
Ustala je i prišla ovim kreaturama. Odjednom sam se našao nekako po strani dok su je – Šta ja to sad govorim – okružili Tolstoj, Vronski i Staljin. Pričala je nešto sa njima, ali ništa više nisam razumeo.

Iz zvučnika se ponovo začuo glas:
Poslednji poziv putnicima na letu za Kijev i Beograd. Požurite, ovo je poslednje poletanje sa Šeremetjeva.

Zurio sam u taj groteskni trio kad se Irina, pozdravivši se sa njima, okrenula i pošla ka meni.

dvoje na serementjevuNasmejala se.
-Pa šta čekamo? Pobeći će nam avion!

Istrčali smo nekako na pustu pistu. Sećam se da sam dao gomilu nekakvih bezvrednih rubalja vozaču koji je smrdeo na lošu votku kako bi nas prebacio kolima do aviona.
Ništa je nisam pitao. Bilo mi je važno da je tu, kraj mene.

Dok se oko nas svet menjao, držao sam je za ruku i uživao u čudnom osećaju slobode koji mi je preplavio telo. Bilo je prijatno osetiti njenu toplu ruku, dok je letelica, poslednja koja je tog dana poletela sa Šerementjeva, već dodirivala nebo.

Dvadeset godina kasnije, jednog vlažnog letnjeg jutra, dok smo ispijali čaj na tremu kuće za odmor, prvi put sam se usudio da Irini postavim to pitanje. Mučilo me je sve ove godine – ne neprestano, nisam baš toliko bio obuzet strahovanjem da bi njene reči mogle biti sasvim drugačije od onih koje želim da čujem, ali opet dovoljno često da moja bojazan od nesavršenosti naše veze unese katkad mrvice sumnjičavosti i zagađuje spontanost našeg života.

Spustila je šoljicu na tacnu, mirno, istim pokretima kao i tolikih godina koje smo proveli zajedno, potom načinila loptu od svoje dve spojene šake, onako kako to samo žene znaju da učine pritiskajući pritom svoje butine, pogledala me – mislim da se ne varam – pogledom sasvim nalik onom kojim je te večeri u holu Šerementjeva tražila od mene znak da sam vredan odluke koju će nešto kasnije doneti.

I kao da to nije važno, kao da nikada i nije bilo važno, kao da to ništa neće izmeniti u našoj vezi, mirno odgovorila pitanjem:
-Da li smo bili srećni svih ovih godina?
-Jesmo, naravno. Zapravo, zar ti nisi, kada to pitaš..
-Bila sam i još sam, rekla je Irina. Na zapadu je nestajalo svetlo, a čaj je već bio hladan.
-Ti ljudi, to nisu bili..

Prekinula me je pitanjem.
-A da popijemo još jedan čaj?
-Svakako, zbunjeno sam govorio
Još uvek vitka i poželjna, ulazeći u kuću okrenula se prema meni i odgovorila mi na sva nepostavljena pitanja.
-Zamisli, Tolstoj je rekao da ga podsećaš na Pjera Bezuhova. Ali, znaš, on je bio užasno kratkovid.
Dok je pristavljala samovar, iz kuhinje je dopirao vedar zarazan smeh.

Ilustracijau sredini priče preuzeta odavde.
Ilustracija na početku priče preuzeta odavde.

4 Comments

  1. Deda

    Prijala mi je ova kratka prica.. Cak i spominjanje Staljina 😛
    Ipak , u ovom danu kad kisa po drugi put pada od jutros, i kad soljica kafe pored mene zveci na tacni bas kao u ovoj prici, mora da prija i da pokrene na lepa razmisljanja.
    HVALA

  2. SoraZG

    Da, tjera na razmišljanje, ako smo bili u takvim situacijama ili ćemo tek biti. Neizvjesno ali ugodno, moj dojam 😉

  3. Miodrag Ristić

    Dali sam nešto sanjao, ili se zasta dogodilo? Ili sam jako želeo da mi se desi? Ili da mi bar dodje u san? Neke doživljaje i neke susrete smo zaslužili da nam se dese. Samo maštajući o njima.

  4. Dragan Radović

    @Deda
    Svi mi, u koferu prošlosti koji nosimo kroz život, imamo i takve “babaroge”. ;))

    @SoraZG
    Petkom uveče ne volim priče sa lošim krajem! ;))

    @Miodrag Ristić
    Ima ona izreka Aldosa Hakslija: “Sve što se događa liči na onoga kome se događa”.
    Po nekom pravilu, uvek isti prave nevolje, isti upadaju u nevolje…

Leave a Reply

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

© 2024 Novinarska Patka

Theme by Anders NorenUp ↑

%d bloggers like this: