Novinarska Patka

Blog Dragana Radovića

Page 6 of 18

Postoji li Internet bez klasičnih medija?

Share

I kad bi Bog lično tvitnuo vest da će sutra da oduva Zemlju, to ne bi bilo značajno dok informacija ne stigne do nekog klasičnog medija. Bar ne ovde i bar ne još uvek.

Kažu da je jedina stvar gora od poraza to što ga morate pravdati i objašnjavati. Uz nešto malo mašte ova rečenica je veoma primenljiva na trenutni odnos online zajednice, ma šta to značilo, prema klasičnim medijima. Naime, svako malo na mreži se pojavljuju članci, beleške, tvitovi, statusi i ostali kaktusi u kojima se, skoro po rutinskoj navici, puštaju bocke na račun tih „pokojnika koji odbijaju da legnu u sanduk.“

To samo po sebi nije loše, naprotiv. Kad se čitava jedna ljudska delatnost, posebno novinarstvo na kojem počivaju mnoge društvene vrednosti, hrabri da obuče novo tehnološko odelo neophodno za preživljavanje u ovom promenjenom svetu, to sigurno zaslužuje aplauze.

Na žalost, uz zalivanje virtuelnog cveća po Fejsbuku, držanje lekcije štampi pre svega, najomiljenija je igra u virtuelnom prostoru.

Continue reading

Ruke Srbije

Share

Ja za Kraljevo, mi za Kraljevo, svi za Kraljevo

U blizini Kraljeva, u meni nepoznatoj kući koja gleda u otmenu Žiču, proveli su, jednom, vreme zla i neizvesnosti, one godine velikog rata, deda Luka i baba Vidosava i njihove tri kćeri. Četvrtu, moju mati Ljubicu, zbog nemaštine su, nevoljno, poslali kod kume u Banat.

U Srbiji sudbine određuju nesreće, a samo u retkim godinama sopstveni naum i znoj.

I tako je to davno putovanje ratnim vozovima i mene, još nepostojećeg, učilo prvoj lekciji iz bukvara života: Ima nesreće, ali ima i ruke koja će uhvatiti tvoju i spasiti te suvišnog bola.

One noći kad je drhtala zemlja pod ljudima ja sam, da budem iskren, spavao. Nejasno se sećam glasova ukućana i mog mrmljanja da ne paniče. I pokreta ruke ka satu: zašto svi prvo želimo da znamo kad se nešto dogodilo? Ili su mi to kasnije ispričali, pa sad mislim da se sećam, nije uostalom ni važno.

Nesreće uvek u početku izgledaju male, a sreće velike.

Malo mi se pamćenje odužilo pa još držim u svesti zemljotrese u Skoplju, Banja Luci, u Crnoj Gori, u Budimpešti, u Mionici… Trese se Balkan, trese se Srbija uvek, ovako ili onako. Ponajmanje od veselog igranja. Ali nađu se tu i ruke da pridrže nevoljnika kad krene bujica. Samo te ruke ponekad treba dozvati, a ovaj tekst je jedan od načina.

Slike katastrofe video sam kasnije, čuo brojke, slušao, ovako iz daljine, glasove stradalnika. To je nešto poput zakona prirode: sad prinosiš čašu sa vodom ustima, a već naredne sekunde sve je oko tebe drugačije nego u času kad si tu čašu podigao. Rukom.

Continue reading

Neodoljivi ritam Tvitera – kratki rezovi

Share

O zabranjeni pušenja, Utisku nedelje, hrani, saobraćajnom „čepu“, Al Kaidi i ostalim komadićima razgovora od 140 karata

Miloš Đajić (@milosdjajic), zarobljen u saobraćajnom zastoju nadomak Beograda, sluša muziku u kolima i šalje poruku na tajmlajn Tvitera:

-A lepo su mi policajci rekli da idem na avalski… Tako ti je to kada se pravis pametan…

Koju sekundu kasnije Tomislav Damjanović (@rastko94) predlaže mu da, dok čeka, pređe na bržu muziku. (Zvonko Bogdan ume da napravi dobar štimung, ali ne kada si opkoljen stotinama automobila, pretpostavljam.)

  • Recimo nagli prelaz na the clash?

Pogodio je!

  • Uuuuuuu, dje me nadje… obozavam da vozim uz njih, uzvraća tvitom Miloš.

Continue reading

Kratka istorija mog interneta

Share

Ne postoji nikakav online svet. To su samo ljudi koje smo oduvek tražili, ali nije postojao način da ih upoznamo.

Nikada nisam mislio da ću pisati blog. Veoma važne stvari u životu retko dolaze najavljene, uglavnom nalete na vas dok ulazite u prodavnicu po mineralnu vodu, pokušavate da ostavite utisak otvarajući vrata nepoznatoj dami ili kupujete sir na pijaci.

Dok sazrevate živeći, ne maštate da potanete bloger. Ako i čujete tu reč, to neće u vama proizvesti neki poseban osećaj. Mislim, koga je uopšte briga za nešto tako neodređeno i puno nagoveštaja dangube kao što je blogovanje.

Nikada nisam mislio da ću imati prijateljice i prijatelje na Tviteru. Pre svega, svi ti smešni redovi softvera koji pokreću nekakav hardver uopšte ne liče na udobno mesto za sedeljku. Prijatelji imaju lica, pokrete koji ste stotinama puta uočili tokom brojnih razgovora, imaju svoje živote na koje se uzaludno žale ili ih nepotrebno veličaju decenijama. Ili nemaju nikog, što je takođe opravdani razlog za ridanje na vašem mokrom ramenu. Fuck, zar mi je u svom tom haosu još bio potreban i neki izum čiju krajnju svrhu ne zna ni onaj ko ga je sklopio?

Continue reading

BlogOpen 2010: Analogno linkovanje u Novom Sadu

Share

Zapis sa puta po Blogolandiji

Jedne jeseni sredinom osamdesetih, dok su ove poderane kulise boljeg život još izlazile iz samoupravnih fabrika, a autobus kojim sam putovao ka Novom Sadu šenlučio po starom putu koji spaja Beograd i ravničarsku prestonicu, prvi put mi je sinula misao da je Novi Sad mesto u kojem bih mogao da živim. Onako, skroz, sa sve porodicom, ličnom kartom i zvucima širokih bulevara po kojima sam znao da šetkam pre ili posle emisije na novosadskom radiju koju smo mi, lokalci, pripremali u tamošnjem studiju.

Dobro, koga briga kad je neko shvatio da je kućni prag najveća planina, ali morao sam to da napišem, samo došlo pa u tekst ušlo, ne može se tek tako izbaciti.

A i blog je ovo, moja kuća sred Panonskog mora i moja so u supi. I u ranama, ali da to preskočimo.

Continue reading

Petkom popodne, nedeljom uveče

Share

I don't like monday“

Dragan Varagić je pokrenuo zanimljivu i važnu temu, a po mom viđenju i „dve u jednoj“. Dakle, koliko smo emocionalno zreli da prepoznamo svoje glavne probleme i izađemo sa njima na kraj, konkretizujući to čuvenim „sindromom ponedeljka“, odnosno odbojnosti mnogih prema danu kada počinje „radna nedelja.“

Ovaj post je tek delom moje viđenje i komentar Varagićevog članka – po običaju tekst koji sam napisao prevazišao je svaku meru pristojne dužine komentara, a i sam sam, odavno uočivši koliko je knjiga Danijela Golemana „Emocionalna inteligencija“ uticala na shvatanja mnogih u Srbiji, napisao i držao neke teze u „draftu.“ (Uzgred, naš popularni psiholog Zoran Milivojević, koji ima i svoj nalog na Fejsbuku, piše itekako zanimljive knjige i članke na temu emocionalne inteligencije.) U suštini ovo je moje viđenje razloga zbog kojih ljudi vole ili ne svoje radno mesto i njihovog odnosa prema slobodnom vremenu kao kruni lepote življenja.
Continue reading

“Krivica” Interneta za prazne kioske – istina ili fama?

Share

Zašto se uporno dovode u vezu Internet i kriza klasične štampe?

Čak i kad sadržaji potpuno liče, uključujući i tačke, zareze, fotografije ili već što god bilo, Internet i štampani mediji ne prodaju istu stvar. Taj privid izbora pravi probleme u shvatanju sličnosti i razlike novinarstva na webu i na kiosku. Drugim rečima, pad tiraža štampe i “selidba”  sadržaja u  online sferu dva su različita problema koja ne treba nužno trpati u isti koš.

Uz kafu se može usisati dnevna količina aktuelnih informacija sa neta. OK, to je uglavnom besplatno, ali, kao što vidimo na primeru Rupertovog Tajmsa, koji je uveo naplatu trošenja vesti sa web portala, poneko bi radije novac. (A ko ne bi?)

Ta muka online medija je, naoko, sasvim direktno povezana sa nevoljama izdavača kojima opada tiraž u offline svetu. No,  hajde da to probamo da razdvojimo na dva zasebna problema.

Kupujući novine, mi ne ostavljamo sitniš na kiosku kako bi saznali šta se dogodilo ovde, tamo i još po negde. Ne, mi plaćamo jedan stil života, stav, kolumnu omiljenog autora, manir, način trošenja slobodnog vremena, miris štamparske boje, papir koji je zgodno urolati i držati u ruci, predmet koji naprosto volimo, statusni simbol, stranačku „značku“, pogled na svet…

Continue reading

« Older posts Newer posts »

© 2024 Novinarska Patka

Theme by Anders NorenUp ↑

%d bloggers like this: