Vama u sobi bez pogleda na snegove i drumove,
vama što prazničnim smehom hranite nepobeđena usta,
vama u kući od zimskog cveća,
naslonjenim na zlatne zidove i oslonjene o orahove ormane,
i vama tužnima,
vama što suze živite i suzama usne kvasite,
tako dobri, tako ničiji, tako utrnuli,
i vama sa brigama u dalekim gradovima,
toliko udaljenim da ih i ne vidite,
vama miljenicima svih pruga i vozova,
svih zagrejanih ulica i nasmejanih ringišpila,
pa tebi, tako drhtavoj na poslednjem neosvetljenom uglu,
i tebi što svaki asvalt pretvaraš u poljsku stazu,
a svaku biljku u neimenovani sneg,
vama dobrima i vama ružnima od straha,
vama voljenim i vama napuštenim,
vama što stojite u sred kovitlaca i u sred prašine i oluje,
vama časnim gubitnicima i vama nevoljenim pobednicima,
vama od sile i vama od misli,
svima na ovom ostrvu od peska
i svima na plaži od toplog kamena,