Share

Jezik, mreže i mediji

(„Ja se ne zovem! Drugi me zovu.“ – Radovan III)

Izgleda da ne vredi, iz Pandorine kutije izletela je i raspršila se i „nova moderacija“ pojma pismenosti. Zgodno rečeno i, naravno, rogobatno, ali „sa namerom svesnom“. Jer, radi se o „klasičnoj pismenosti.“ A „to kad jednom ode, nema da se vrati“. Simpatično u „datom događaju“ svakako je to što smo brzo prihvatili toliko novina („ispoštovali“ smo ih, je li) da to iole mlađi čitalac jednostavno ne vidi niti ima potrebe da vidi. A i zašto bi: greška koju svi prave na kraju postaje pravilo (nepoznat autor)! I tako će sve što je danas „u opticaju“, a „para uši“, brzo postati muzika… 🙂

Mislim da je to nezaustavljivo – jednoga dana (nećemo svi pisati poeziju, kako je to spevao nesrećni Branko, već…) govorićemo maternji jezik koji će imati samo dva padeža! Zašto? Jezik, za razliku od svih drugih društvenih „tvorevina“, teži ubrzanom uprošćavanju. I to važi za sve jezike! Ko danas može da čita Njegoša bez povremenog bacanja pogleda na tumačenje, a i kako Englezima zvuči njihov sopstveni Šekspir toliko vekova „after“… A mi, zašto bi smo se mučili sa svim tim padežima kad sa dva možete sve precizno da saopštite. 🙂

Continue reading