Blog Dragana Radovića

Vreme paklenih vozača

Share

Svedoci smo nečeg do juče nezamislivog: klasični mediji ne „uzimaju“ samo vesti sa Interneta već stvaraju vesti na Internetu budući da su i sami Internet! A društveni mediji su tu da „zavrte ringišpil“.

Postoji rašireno mišljenje da nije loše biti kralj ili kraljica, ali nekima od njih, u davna vremena, glave je došlo – očajno informisanje i još više glavolomno komuniciranje sa udaljenim delovima sopstvene zemlje.U doba španskog kralja Filipa, u drugoj polovini XVI veka, trebalo je 13 dana da se vest prenese od Madrida do Napulja. A da bi vest brodom stigla od Španije do Filipina, ponekad i dve godine, piše u Društvenoj istoriji medija Isa Brigs. „Znači, mnogo“, što bi se danas reklo u šaljivim “cvrkutima” na Tviteru,  😉

E, sad, da ne raspredam mnogo, ali teklo vreme sve brže i brže (Neki se još sećaju – naši preci su rastojanje merili vremenom potrebnim da se ono prevali.) dok nije stiglo do modernog doba u kojem je razdaljina  postala neuporedivo brže „savladljiva“, posebno za najskuplju robu na svetu: informaciju. Ova potonja sad na cilj stiže skoro pre nego što je i pošla.

Pošto smo malo oplovili planetu, zadržaćemo se na Internetu, najbržem ikad napravljenom „carskom informativnom drumu“. Ta brzina oblikovala je razumljivo mišljenje da su klasični mediji (od Gutenberga na ovamo) prinuđeni da, zbog „urođene sporosti“, svako malo kradu vesti sa „mreže“. Dobro, legitimno mišljenje, ali da li je put informacije nužno jednosmeran: od Interneta ka (još preostalim) klasičnim medijima? Najnoviji, a ujedno i već pomalo zastareli povod za raspravu na ovu temu je, pogađate, „neobična“ vožnja jednog Kragujevčanina pred Skupštinom Srbije.Tviter je uveliko brujao o tome, link ka snimku vožnje je umnožavan stotinama puta, potpuno u duhu Interneta kao medija.

Ipak, znači li to da smo kompletnu priču dobili odmah?  (Bilo je blogera (Walter 030, Miloje Sekulić na blogu „Veza“…a dobre analize čitamo i sad, poput teksta na blogu Dragane Đermanović, koji su znalački reagovali iste večeri), ali do jednog detalja, bitnog za svaku vest, nismo stigli te noći: ko je „pakleni vozač?“ Pokazalo se da smo to saznali narednog jutra na informativnim sajtovima i u klasičnim medijima. Što je iz mog ugla potpuno svejedno. Moguće je, i vrlo indikativno za dalji razvoj informisanja.

Hajde da stvari postavimo ovako: Ako se neka vest pojavi na sajtu klasičnog medija, da li je to proizvod online ili klasičnog informisanja? Jer, sve manje je bitno da li je vest najpre stigla na informativni sajt „po sebi“ ili na sajt nekog „starog“ medija – novina, televizije, radija… (I same te vesti sve češće pišu potpuno isti ljudi, imenom i prezimenom.)

Priča o „paklenom vozaču“, koja je inspirisala mnoge blogere i „naterala“ ih da obrišu prašinu sa tastature (dobrovoljno se  javljam za odlazak „u ćošak“) nastala je na osnovu snimka koji je postavljen na internet – pre nekoliko godina vlasnik bi ga možda odneo u redakciju nekog lista, ali je danas čak i Srbija koja nema kompjuter u stanu nekako „na Internetu“. Jer, ne znam koja brojka je „kritična“, ali izgleda da ni Internet ne mari za to – on se „razlio“ po Srbiji kao voda. Negde dublje, negde pliće, ali više ne može da se “ignoriše.”

Svedoci smo, kako ja vidim stvari,  nečeg novog: klasični mediji ne „uzimaju“ vesti sa Interneta već stvaraju vesti na Internetu budući da su i sami Internet! A društveni mediji su tu da „zavrte ringišpil“. Ukoliko to “stari” nisu shvatili, već su odmakli stazom dinosaurusa samo, iz nekog starinskog obzira,  nema nikog da im to objasni. (Ovde ne mislim na slučajeve evidentne krađe sadržaja, što sam i lično doživeo.)

Nezavisno od njih, građanski servisi pružaju inicijalnu vest, vest koja će postati „prava“ i verodostojna tek kad je novinarska mašinerija obradi po pravilima struke. Njena dalja „sudbina“ je, opet, neizbežno vezana za Internet, jer je to evidentno povratni proces.

Od „cvrkuta“ nastaje vest koja se postavlja na sajt, čita u informativnim emisijama televizije i radija, štampa u novinama ili “vraća” na Internet u vidu vesti na sajtu online medija.  Kao što dobar tekst „rođen“ u, recimo, nekom časopisu i objavljen na sajtu tog istog lista, stiže na Tviter i Fejsbuk u vidu linkova koji vode ka njemu. Dakle, sve je manje vidljivo šta je starije – jaje ili kokoška?
Zbilja, ovo je vreme paklenih vozača. 🙂

A koliko je ovo doba „brzo“ potvrđuje i nastanak posta koji čitate: Skoro u potpunosti napisan je u noći uoči Konferencije o političkim kampanjama na Internetu, nakon koje je u Skadarliji usledio TweetUP, prvi  kojem sam imao zadovoljstvo da prisustvujem! Dakle, evo me kod kuće, još nosim zvuke starogradskih pesama i mirise tople beogradske noći, a Internet, taj „pakleni vozač“, obesmisliće mi post ukoliko ga sad ne publikujem.

A posle, kao što je i red, moći ću na miru da napišem utiske o jednom danu koji je vredelo zaokružiti u kalendaru. 🙂

10 Comments

  1. Deda

    Nema se sta dodati, osim da sacekam sledeci posto o druzenju i zaokruzivanju tog dana u kalendar, tacnije u post…
    Odlican ti je auto u kojem nas vozis, a onog paklenog vozaca ne zelim vise da vidim…
    Pozdrav od Deke.. 😛

  2. Dragan

    U pravu si – ali nisam mogao da odolim, a da ne uzmem tu fotku za ilustraciju (mada nemam pojma ni ko je to) jer je idealna kao slika nekog prošlog traljavog vremena! 🙂

  3. NovinarskaPatka

    Sutra, to je već kasno da bi nešto bilo vest – Vreme paklenih vozača – blog post – https://blog.kovinekspres.rs/?p=1751

  4. Poslednji Skaut

    Ipak, ova crna rupa koja guta sve pred sobom ima i lepih momenata, upoznasmo se 🙂

  5. Dragan

    Sva ova tehnologija, sva plastika, metal, svi ovi kompjuteri – sve to ima smisla tek kad omogući ljudima da se upoznaju!
    Eto i ja, naravno, gledam na sve ovo iz tog ugla! 🙂

  6. Joca

    Kokoska ili jaje – vrlo interesantno pitanje. Mislim da je u pitanju Kokoska, koja moze da bude Patka… Dakle onaj ko snese jaje – onaj ko je krator informacije svesno ili nesvesno otvara jednu novu pricu, usmerava je po svojoj volji i na kraju se krug zatvara i vidi se da li je pomenuto Jaje mucak ili kajgana. Mada ne uvek- uvek neko, namerno ili slucajno zivi u zabludi,ili ima svoju verziju istine. Konzumenti informacija su u mogucnosti da biraju svoje favorite (iz najrazlicitijih motiva), a uvek mogu da se pozovu na verodostojnost izabrane informacije “jer je neko negde tamo to i to napisao”. Otud i srecemo najrazlicitija misljenja o nekim obicnim stvarima i dogadjajima.
    E sad, primer paklenog vozaca bi bio jos interesantniji kada bi se naslo desetak “saljivdzija” i na nekom forumu krenulo da raspravlja o dogadjaju, obilato koristeci “kljucne reci” (kako bi ih pretrazivac sigurno zapazio). U toj raspravi neko bi “slucajno,usput” pomenuo da poznaje Paklenog, i da je on funkcioner neke bitne stranke, da mu nije prvi put, i tako to…
    Zahvaljujuci azurnosti onih kojima je informacija roba, a uz pomoc pretrazivaca “usputna” informacija bi postala “indicija”, razlog za dalje kopanje, i neminovno ukljucivanje ostalih ‘Kopaca’ u zlatnu groznicu… Ostalo znamo, “indicija” postaje informacija sama za sebe, samostalno se pojavljuje, koriste je svi na nacin koji im odgovara…i posto je ‘svakog cuda tri dana dosta- idemo dalje, a sta je u stvari bilo – ma to je vec bajata vest…
    Poznata je prica (parafraziram) da je plasirati informaciju isto kao kad pocepas jastuk na vrhu zgrade, a demanti je kad skupljas jedno po jedno perce…

    Istina je jedna- Moja, a i pise na internetu.

  7. Miodrag Ristić

    Probaću da ponovim nešto što sam nedavno pročitao (neću da citiram pošto možda i nisam dobro shvatio šta je pisac zapravo hteo da kaže).

    Informacije koje čine vesti su uglavnom udaljene od svakodnevnice koja zapravo čini ljudske živote. Taj sadržaj se doprema do nas (raznim medijima), najčešće sa CILJEM da nas uvuče u neku tendencioznu priču, i da nam na simboličan način “proda” ideju da neke stvari imaju uticaja na naše živote, iako bi čak i najpovršnija analiza to lako demantovala.

    Ukratko: manipulacija! Jedne teme, zatrpavaju druge, a naš fokus se nesvesno prenosi sa ličnih i svakodnevnih (opipljivih, realnih) problema na neke simboličko-virtualne. Ovo je verovatno poslednje mesto na kome bi tako nešto trebalo da kažem (ali znam da mi nećeš zameriti) – redovno se dešava da kada apstiniramo od informacija neko vreme – nemamo uopšte utisak da smo nešto izgubili – naprotiv!

    Razlog je verovatno u smišljenoj selekciji informacija?

  8. Dragan

    Meni to zvuči previše nestvarno, a i teško za realizaciju: ko će i kako sve medije, paramedije i ljude uopšte držati sasvim van realnih problema samo pričama koje govore o nekim drugim lepšim stvarima?
    Ako te dobro razumem, to je spinovanje javnosti, a „leži“ i naziv „teorija zavere“.
    Ne odbacujem to potpuno – i sam za neke stvari nemam drugo objašnjenje nego da su „ubačene“ u javnost samo da bi se skrenula pažnja sa pravih tema. (Sećaš se i onog sjajnog filma sa De Nirom, ne mogu sad da se prisetim naslova.)
    Ja to, u svom novinarskom poslu, nisam nikad imao, ali…pa, recimo, ipak sam iz malih medija. 🙂
    Generalno i ako je tako, ipak je to samo u određenim slučajevima i ne postoji kao pravilo.
    Da jeste, cela novinarska profesija bila bi nepotrebna.
    Nadam se da nije!! 🙂

  9. Miodrag Ristić

    Verujem da misliš na onaj film gde su Amerikanci izmislili rat na Kosovu da bi zataškali neki seks-skandal? A ne, to je bilo u stvarnosti, u filmu je rat bio u Albaniji, a ne sećam se šta je bio pravi razlog…

    Nisam zapravo mislio na tako komplikovano spinovanje, ali svakodnevni “spin” je recimo da cela nacija brine više o nekakvom psovanju na nekoj farmi, o tome da li je neki pevač gej… Onda se bavimo raznim “javnim ličnostima”, i sve vreme smo pod utiskom da je to na neki neobjašnjiv način važno za naše živote (?) Da li je to “spin” ne znam, kao što ne znam ni kakva je tehnologija kojom se to postiže, ali znam koja je krajnja konsekvenca: Većina ljudi se bavi trivijalnim stvarima, umesto bar deo te energije utroše da smisle nešto što će NJIMA LIČNO pomoći da poprave svoju situaciju…

  10. Dragan

    Ima jedna dobra izreka: pojedinci pa i cele nacije počnu pametno da se ponašaju tek onda kad su iscrpeli sve druge mogućnosti.
    Pa ni tad, mislim, ne uvek i ne svi.
    Mada, i ne treba svi da misle kako će nešto učiniti, to je jednostavno nemoguće. Nema toliko umnih glava, a to podrazumeva upravo takvo “brojno stanje”.
    Sad sam malo otišao off topic, izmešali smo postove pa ću, na kraju, početi sam sebi da odgovaram! 🙂

Leave a Reply

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

© 2024 Novinarska Patka

Theme by Anders NorenUp ↑

%d bloggers like this: