Share

Na sve se čovek navikne kao na tesne cipele, komarce ili nametljivog sagovornika. I na opasnost od bolesti i smrti, ako predugo traje, navikne se do neverovatne ravnodušnosti. Uvuče se svejednost u glavu, kažeš sebi “pa ne mogu stalno o tome da mislim, ima i drugih opasnosti o kojima treba brinuti.” I tako, rasterećen, lepo brineš o milion drugih stvari od kojih se verovatno ne umire, bar ne burno i mučno,  pa su ti nekako prikladnije za brigu i strepnju.

Recimo, brineš o tome da li ćeš starost dočekati spremno, da li će ta penzija da bude dovoljna za uznapredovale potrebe, gde sad možeš da nađeš gliste za pecanje, jer je propala i poslednja mala radnja u koji su navraćao sa štapovima, hoće li ti ćerka odbraniti narednog meseca master rad na fakultetu i da li će ti uopšte reći kog dana ga brani? A slutiš da neće, potomci su danas osetljiviji na svoje pretke nego u tvoje vreme, gledaju samo kako da njima bude ugodnije i manje stresno, a ti se stresaj u samoći i daleko od mesta događaja. Eto, sve same brige, ko će od tih briga još da misli i o zarazi i svemu tome oko bolesti, znate već na šta mislim.

Rekao je jednom neko da se male brige uspešno leče velikim brigama. Slažem se, a osim toga ima u nama neki mehanizam koji barata sa tim velikim brigama kad traju predugo. Prosto ih kompresujemo, složimo delove te brige kao kupus u kacu za kiseljenje, pa one tamo čekaju svoje vreme, a mi gledamo svoja posla. Skoknemo do pekare po hleb, popričamo sa poznanikom kog godinama nismo videli i popijemo tursku kafu, ako se još tako zove, možda je danas bolje reći crna kafa. To je dovoljno banalno, ali je i dovoljno neutralno da te ne smaraju objašnjavanjima i tumačenjima profesionalni poznavaoci ispravnog jezika i kafe. Koju, uzgred, piješ bez šećera.

Posle, na povratku kući, vidiš smrtovnicu na papirom oblepljenom drvetu i na smrtovnici sliku jednog drugog poznanika kog si osamdesetih sreo u Budvi, pa ste se  zapili temeljno, toliko da si posle do kraja letovanja morao da slušaš gunđanja i prebacivanja. E, taj isti poznanik, konstatuješ sa novostečenim sakrazmom ozbiljnih godina, evo više neće da konkuriše za bolnički krevet jer je mučenik prešao u nadležnost neke druge ustanove, poslednje u nizu koju čovek može i mora da obiđe.

Taj prizor sa tim drvetom i smrtovnicama prilično je neprijatan, od toga se treba odbraniti, ne dozvoliti da te teške misli uzmu pod svoje. Jeste, rekao sam na početku, ogugla čovek i izbledi uznemirenost u njemu, ali ta suočavanja sa konkretnim učinkom zaraze, to ume da povrati oštrinu u vidokrugu, da bar za kratko poremeti tvoju šemu malih briga tom jednom velikom, opštom, društveno prihvatljivom brigom. Jer, ne može se baš sasvim mimo sveta, ma koliko taj svet bio nepostojan i prevrtljiv.

I, na sve to, još ti posle telefonom jave za frizera da ne može one subote tamo da isfrizira staru gospođu tetku, udovicu. Frizer je u izolaciji, pozitivan, a ti hajde sad pa traži nekog drugog da sređuje frizuru kao da je naći dobrog frizera za staru tetku najlakša stvar na svetu. Samo onaj ko nikad nije morao za drugog da pronalazi frizera u jednom takvom škripcu zna koja je to muka. A da li će tetka uopšte hteti da sedne u neki frizeraj na koji nije navikla, e to bolje i ne pitaj. Mislim, šta da pitaš kad se zna odgovor.