Blog Dragana Radovića

“Otrovni poljubac” čuvara javnog interesa

Share

Plaćanje medijima za objavljivanje PR saopštenja kao „zabranjena ljubav“ koju će svet kupaca kad – tad kazniti

– Ko je kupio ove novine?
– Kako ko? Pa kupujemo ih od kad znam za sebe!
– Dušo, na žalost jako dugo znaš i ti za sebe i ja za sebe, pa je i uredništvo, izgleda, odlučilo da razbije tu monotoniju. Ovo više nije časopis nego oglasnik. Osim toga, nisam baš toliki dunster da ne vidim kako mi, pod firmom priče o nekakvoj fabrici, prodaju najobičniju reklamu za koju su uzeli novac. Da se ja ipak vratim Umbertu Eku i njegovim „opširnim knjigama?“

Prostorije-Informativnog-centra-KovinU redu, ne mora da bude baš doslovno ovako kako sam prepisao iz vlastitog iskustva, ne mora da bude časopis, može npr. dnevna novina, ali definitivno smo na tragu kulminacije jednog long time procesa: klasični mediji, a štampa pre svega (kao počinilac čiji je „zločin“ najlaše otkriti, rekao bi Herkul Poaro) svoje prirodno druženje sa PRovcima i kontakte radi objavljivanja njihovih tekstova sad već dramatično brzo, a i „uspešno“, pretvara u „tajne veze“. Tačnije, na tom „poslu“, obe strane rade „zajedničkim snagama…“

Ne govorim ovde o ljubavi „koja je samo reč“, već o plaćanju medijima za objavljivanje standardnog, manje ili više dobrog, PR teksta. Dakle, jednostavno (sad pišem rečenicu kao vlasnik malog mesećnika) – vi meni novac “na sunce”, ja vaš tekst na željeno mestu i po cenovniku ala Šojgu (dakle, za vanredne situacije). A u štampi to crveno „panično“ svetlo odavno je usijano.

Direktan povod za ovaj tekst je mini intervju koji je Dragana Đermanović vodila sa profesorom Denisom L. Vilkoksom, uz snimateljsku asistenciju Peđe Pušelje, koji je ne tako davno održao nekoliko predavanja u Srbiji i dao nekoliko glavolomnih teza i PRovcima i medijima. Uz ogradu da sam možda nešto propustio, rekao bih da je, što se intervjua za klasične medije tiče, najbolji bio u „Politici“.

(Preferiram ga i zbog teze u finišu teksta – štampani mediji će opstati, rekao je vitalni znalac sa San Jose univerziteta, a to tako godi ušima ovog blogera koji je ceo radni vek+deo tinejdžerskog doba proveo i provodi u „sredstvima javnog informisanja“. Šta da radim, tad se tako govorilo, a Zakon o informisanju koristi taj izraz i sad!)

Objavljivanje tekstova dospelih iz PR sveta, ako su po uredničkoj proceni atraktivni, ne suviše pretenciozni i samozaljubljivo lansirani, kao i od interesa za publiku tog glasila, obično ide „kao po loju“ – naznači se da je to saopštenje, objava ili kako već hoćete, uokviri ili već nekako, ali čitalac odmah zna da je u tekstu izneto viđenje npr. događaja koje je napisano iz ugla „zainteresovane strane“.

Dakle, sasvim legitimna i, da ponovim već ranije rečeno, dobra praksa koja podrazumeva međusobno poverenje i uređivačku procenu da je PR svoj deo posla odradio ne toliko subjektivno da se to „vidi iz aviona“, već na način koji uključuje i jedan širi pogled na temu koju obrađuje. („Hoću da znam za šta se vaša kompanija zalaže „– reče potencijalna mušterija. Ko je to skoro na twitteru naveo link ka najboljoj old fashion reklami u prošlom veku?)
Dakle, kao urednik ovakve tekstove „puštam u štampu“ bez imalo premišljanja. No, ovde je reč o nečem drugom.

Kažu da ništa nije problem od kako su Feničani izmislili novac, mada je skromno mišljenje pisca ovih redova da je tu, zapravo, uzrok skoro svih problema. Praksa o kojoj sam „gore“ pisao (dole su mi noge, pa ne mogu njima da pišem) u kriznim vremenima, a posebno u doba kada paučina caruje u kasama klasičnih medija, kao da je ekspresno nestala u borbi sa nečim što može daleko brže i „zvučnije“ da se odradi. Iz PR sveta stigne tekst, ali i novac, urednik to lepo pogleda, možda malo dotera da JOŠ VIŠE liči na uobičajeni novinarski tekst o, na primer, „nagradi koja je od svetskog značaja, a pripala je našoj najboljoj na planeti kompaniji“. I svi zadovoljni – i PRovci i štampa. Uzmite neke naše listove, a još bolje časopise – čista je sreća ako je bar četvrtina tekstova izvornog novinarskog sadržaja.

Novinarski uzusi dopuštaju, naravno, objavljivanje plaćenih reklamnih tekstova (naš svet voli reč „reklama“, dakle to i jeste reklama samo što, kad se tekst opremi kao i svi drugi „pravi“, plus nekoliko atraktivnih slika, uglavnom samo profesionalci mogu da uoče razliku.). No, kad „dopuštenje“ iskoristite jednom, pa drugi put, pa treći put počnete već rutinski da glancate PR+press miks, gde na kraju dospete?

Ja sam samo urednik malog lista, običan novinar srpske propadajuće štampe i izdavač lokalnog mesečnika, meni ne morate da verujete – ali pročitajte šta u razgovoru sa D Dj kaže g-din Vilkoks.Čitalac, na kraju balade, prestaje da veruje u te tekstove jer u njima ne nalazi svoj, javni interes, već ogoljene interese medija i kompanije koja plaća „reklamu pod plaštom novinarstva“. Dakle, vi ga gubite kao kupca svoje informativne robe, a obe strane, i kompanija koja vas je platila i vaš medij nastavljaju (možda) da preživljavaju još neko vreme kao puki oglasnici.

Izazov je veliki, da se ne lažemo. Ako saradnici traže honorar, država porez, štampar plaćanje po fakturi, komunalno preduzeće da platite vodu (neophodnu da zalijete loš viski na koji ste spali), svo vaše novinarsko-uredničko-vlasničko biće se buni i kaže – UZMI! Fuck kredibilitet, to ne primaju kasirke u samoposluzi!

U Kodeksu novinara Srbije piše: „Ekonomski i politički interesi izdavača ne smeju da utiču na uređivačku politiku, na način koji bi imao za posledicu netačno, neobjektivno, nepotpuno i neblagovremeno informisanje javnosti.“

Ja rekoh, a da li sam spasao dušu? Hmm…

Ni deca u školi ne vole teška pitanja.

22 Comments

  1. Miss Cybernaut

    Dobar novinar je uvek advokat svojih čitalaca kao što je i pravi marketing onaj koji osluškuje kupce i inovira.
    Upravo ovo je kritično,ovaj odlomak iz kodeksa “netačno, neobjektivno, nepotpuno i neblagovremeno informisanje javnosti.“

    Novinar NEMA pravo na to. PR nažalost ima – barem kako se moglo čuti na prvoj međunarodnoj konferenciji DSOJ gde je bio i sjajni prof. Vilkoks. Prof. Dejan Verčić je otvarajući konferenciju, spomenuo kako PRovi ne treba da se drže istine.

    E… onda je meni proradio “novinarski gen” (večito su me kao novinara zasipali glupostima tipa otvorili smo novi bankomat na tom i tom ćošku a i umelo je da bude i gore:) pa sam dala sebi slobodu da ustanem, predstavim se, i zapitam – pošto je ovo konferencija O REPUTACIJI da li je baš takva poruka PRIMERENA sa ovog mesta i zar nije sve u tome da NE VARAMO ljude i da se tako kreira reputacija koja omogućava da biznis funkcioniše dugoročno?

    Nažalost, odgovor je bio poražavajuć: PRovi ne moraju da se drže istine jer je dosadašnja praksa pokazala da ih niko nikada nije pozvao na odgovornost. Nema dakle kazne, znači možeš da radiš šta hoćeš.
    Ovo je izazvalo meškoljenje u sali ali i smejuljenje….mi iz zdravih biznisa, eto, proveravamo sve nekoliko puta pre nego što izađemo u javnost s tim. Ispadamo naivni takoreći…

    Da li je to u interesu kompanije? U interesu struke? Da se promoviše nedržanje do istine?
    I ako to novinar “proguta” onda stvarno imamo problem jer se poverenje čitaoca gubi.

    Šta hoću da kažem?
    Da to “ja tebi vojvodo, ti meni serdaru” je jako PRIMITIVAN princip. Keš je ovde glavno pravilo igre i mnogo ljudi je spremno da da “veru za večeru” na sami pomen novca.

    Nije greh uzeti novac od oglašivača. Greh je ne proveriti šta PRovi šalju (“mi smo najbolji, najpametniji, najlepši”) nego puštati NJIHOVE tekstove umesto novinarskihi ili bez novinarske obrade (zar je toliko teško okrenuti telefon i uzeti izjavu …?)

    Mali savet – kada vam treba PR box pustite novinara da pita preduzeće ISTO ONO ŠTO BI PITALA NJEGOVA MAMA. To je onda relevantan tekst, bez hvalospeva – utvrdite koja je vrednost, reprezentujte je novinarski, dajte konkretne podatke za čitaoca – ukratko budite na NJEGOVOJ strani.

    To je dobro i za novine i za oglašivača… i za čitaoca naravno.
    Oglašivač je dobio mesto (neće da se ljuti ako je tekst afirmativan ;), novinar je zaradio platu (na temu koja mu je dodeljena), magazin ili novine su sačuvali obraz.

    Radite u korist svoje ciljne grupe a ne keša…. dok bude ljudi biće i para, i ima ko još uvek u Srbiji ume da prepozna kvalitet. I ima entuzijazma da podrži profesionalizam.

    Poverenje je problem. Ne izigravajte ga tek tako copy-pasteom iz PR saopštenja – proverite, napišite POVODOM saopštenja tekst. PR Saopštenja su meni, dok sam bila novinar, bila samo lead….

  2. Pedya

    “Niko nije lopov, sve dok ga ne uhvate”. Ako tako gledamo, niko ne mora da govori istinu. Dok ga ne uhvate. Takav nakaradan stav je i stvorio sliku o ljudima iz marketinga i PR-a kao o lažovima (kada sam pre neki dan na twitteru sasvim ozbiljno postavio pitanje kako na srpski prevesti pojam “marketer”, dobio sam odgovor: lažov!). Zbog toga je problem ako se tekst prepozna kao PR tekst, jer čitalac odmah pomisli da je u pitanju neka laž, prevara. A prevashodni zadatak PR struke svuda u svetu je izgradnja kredibiliteta(!). Lagati samo zato što niko nije propisao sankcije za to, potpuno je uvrnuta filozofija. Pa ne mora niko da ih propiše! Same će stići. I to direktno od korisnika i potrošača.

    Kad bi PRofesionalci bili pravi profesionalci, oni bi znali da A) ispričaju svoju priču na pravi način (bez onih prideva (“najveći”, “najbolji”, “fantastičan”, “jedinstven”…) do kojih čitalac treba sam da dođe, a ne da mu se guraju pod nos), da prikažu širu sliku i svoj “deo teksta” prirodno provuku kroz nju i B) da tekst prilagode okruženju u kome se tekst pojavljuje (svake novine imaju nekakav svoj “rukopis”). A da su novinari pravi profesionalci, ne bi koristili blagodeti računarske tehnike (čitaj: cut ‘n’ paste), već bi, kao što Miss lepo reče, PR saopštenja koristili “samo kao lead”.

    Prema tome, PR-ovci ne mogu bez novinara, novinari ne mogu bez PR-ovaca, a zajedno svojom prečesto iskazanom neprofesionalnošću čine medveđu uslugu jedni drugima i sami sebi…

    A što se tiče toga “Ko je to skoro na twitteru naveo link ka najboljoj old fashion reklami u prošlom veku?” – ja sam 😉 Moj poslednji post je upravo o tome: http://wp.me/pBcqc-7e.

  3. Dragan Radović

    @Miss Cybernaut

    @Pedya

    Veliki pozdrav za Miss_Cybernaut i Pedyu, uz izraze zadovoljstva što su inspirisani da napišu komentare koji su, svaki za sebe, celina vredna samostalnog posta. Takođe, drago mi je da ste na blogu koji ste, ovakvim prilozima, izuzetno obogatili.
    Svaka moja naknadna reč bila bi suvišna posle ovoliko dobrih zapažanja. (Btw, Pedya, moguće je da sam na Vašem blogu i pročitao/video reklamu koju sam pomenuo. Reklama je, naprosto, “razarajuće efektna”.)
    :))

  4. SoraZG

    Dragane, možda bi mogao početi naplaćivati ovaj prostor za komentare, nadjačahu te po broju slova već ova dva gornja 🙂 šala mala. Da slika o PR cehovima na ovim prostorima ex-ju nije tako jadna, vjerovatno ne bi bio skovan izraz piaruša, po uzoru na sponzorušu. A nekako mu to dođe na isto. Trebat će mnogo da se u narodu popravi mišljenje o PR-u i marketingašima.

  5. Milos

    Dragane hvala sto si zapoceo ovu temu,
    i ja sam u svom izvestaju sa 10. konferencije Hrvatske udruge za odnose s javnoscu napisao…
    “…Pred kraj je održano vrlo interesantno predavanje mr. sc. Igora Kanižaja tj. prikazano istraživanje na temu „Prikriveno oglašavanje“. Ova tema je donela najaktivniju i mogu reći najkorisniju diskusiju članova i članica HUOJ. Preporuka profesora je bila da bi HUOJ trebalo da pitanje prikrivenog oglašavanja uvrsti u etički kodeks i da time, zajedno sa novinarskim udruženjima pokrene samoregulaciju kojom će dovesti do poštovanja Zakona o oglašavanju. Interesantna tema kojom bi se i DSOJ mogao pozabaviti. Žao mi je što se niko sa fakulteta ne bavi ovakvom vrstom istraživanja medija. ”

    Juce sam pricao i sa predsednikom suda casti da vidimo da li i kako bi to mogli da kodifikujemo u nasem etickom kodeksu. Ono sto je problem je sto se tom temom niko ozbiljno ne bavi. U Hrvatskoj ljudi to rade na fakultetu kao naucno istrazivanje. Postovacu ovu temu kao diskusiju na grupi i fan strani drustva

    @ Jelena ja nisam bas tako razumeo Vercica… jer je on ipak opisivao trenutno stanje i da fakticni jedina regulacija moze doci od nas samih. Kljucno je bilo ono da kada vas uhvate u neetickom delovanju vi lepo istupite iz Drustva i kazete sada me nista ne obavezuje. Pitanje je tu i kredibiliteta licnosti jer smo ipak mi mala zemlja gde se sve vidi jasno kao na dlanu. Laz nikome dobra nije donela.

  6. Dragan Radović

    @SoraZG
    Sora, moj pozdrav! Tvoj predlog sam, u beležnici, podveo pod rubriku “prijateljski saveti”, ali i – “odlični poslovni saveti!” 🙂

    @Milos
    Veliki pozdrav, Miloše, čast mi je da si se, uključio u ovu debatu, što naravno važi i za sve ostale”učesnike u raspravi.”

    Drago mi je što pozdravljaš pokretanje ove teme koja je, zaista, “zgodna za izbegavanje”, posebno kad znamo sadašnju poziciju medija, a pre svega štampe, koja vapi za trenutnim prihodima i, otvoreno ću priznati, razmišlja u kategorijama preživljavanja, što, eto sad to već čujemo iz više relevantnih izvora, zna da bude vrlo rizično na duži rok. (Kao što je napisala Jelena “Radite u korist svoje ciljne grupe a ne keša…. dok bude ljudi biće i para, i ima ko još uvek u Srbiji ume da prepozna kvalitet. I ima entuzijazma da podrži profesionalizam.”)

    Kad regulativa nije urađena ili dorečena, stvari teže entropiji, dakle preživljavanju uz minimum energije. A takvo što ni jednu od naše dve profesije neće unaprediti niti će nas učiniti respektabilnim pred ljudima kojima se obraćamo.

    Zaista poštujem što će ovaj moj mali doprinos Društvo promovisati, što ovom blog postu, skupa sa bogatim komentarima, daje težinu kakvu nisam očekivao.

  7. Miss Cybernaut

    @Miloš

    na faklutetima se niko time ne bavi jer se tamo kao predavači zadržavaju ljudi koji nisu PRAKTIČARI i najčešće imaju slabu ili nikakvu konekciju sa tržištem.
    Kodeks postoji. I dobri urednici (nezavisno od medijskih kuća u kojima rade) ga poštuju.
    Nije nikakav problem doneti “temu iz industrije” ako će ona interesovati čitaoce i ako će doneti neku vrednost za njih. Naravno, komercijalni govor ima ograničenja, i ceo kunst je u tome da se novinar ponaša kao novinar a ne kao zarobljenik na javnim radovima. Hoću reći – da pita, razgovara i PIŠE a ne da copy-pasteuje i unosi podatke.

    Opet je sve na srednjem niovu menadžmenta – kontrola, kontrola, kontrola. I održavanje dobrih odnosa sa oglašivačima i čitaocima. Kodeks je lako poštovati. Teme iz industrije su takođe važne i nije sve u tome da se izveštava o štrajkovima i slično. Prikrivenih stvari u dobro postavljenim oglasnim sistemima nema – barem je to moje iskustvo, lično. Ugovori i novac koji daju oglašivači u medijima su stvar oglašivača i medija. Novinar je izvršilac i na njegovoj je savesti i umeću (i uredniku) da priča bude RELEVANTNA.

    Što se Verčića tiče pitanje je bilo direktno, i odgovor nije ostavljao dilemu. Što se mene tiče on je u samom startu srušio temu konferencije (rekavši da ionako svi radimo sa svima i da reputacija nije kamen spoticanja, još). Srećom, do kraja smo imali dosta toga lepog da čujemo tako da je sveukupan utisak dobar 😉
    Tačno, prof. Verčić je pomenuo kako se “rešava” pritužba za neetičnost- istupanjem iz društva (ne možeš da kazniš nekoga ko ti nije član, right?)

    Bavljenje procesima i regulativama? Šta reći… to nisu inovacije.
    Inovacije ne dolaze iz produkcije papira i pravila već od afirmisanja pravih ljudi (principa? ima li toga još?) i njihovog rada.
    Na svakome od nas je da uradi (ili da propusti da uradi) ono što je u njegovom krugu uticaja. Mislite o tome – svi smo odgovorni i teško je u eri interneta braniti se neznanjem i neobaveštenošću.

  8. Dragana Djermanovic

    Naš Zakon o oglašavanju determiniše razne tzv. PR-ovske aktivnosti:

    “Oglašavanje u smislu ovog zakona je informisanje kojim se na bilo koji način i bilo kojim sredstvima, preporučuje oglašivač, njegove aktivnosti, roba, usluge ili drugo” –> dakle po mom malom istraživanju iz današnjih dvenih novina Blic, Press i Građanski oko 50% sadržaja!!! Ok, možda sam bila subjektivna ili preoštra u oceni.

    Onda:

    “Ako se informacija koja predstavlja oglasnu poruku pojavljuje zajedno sa drugim informacijama koje nemaju oglasnu prirodu, oglasna poruka mora kao takva biti jasno označena” – ovo (označavanje) se viđa gotovo frekventno kao Halejeva kometa; dakle, čitalac može doneti (logičan) zaključak da su hvalospevi i kopirana saopštenja objektivni info objavljen u javnom intereseu.

    Dobro, ovo je sad malo crno-bela slika. Ali skoro pa tako jeste.

    Dve su ključne tačke po meni:

    I Strukovna udruženja novinara i PR-ovaca istovremeno internim aktima regulišu svoju profesiju
    II Zakon sprovode nadležni a pojedinci-izgrednici su izloženi javnoj kritici (od strane pomenutih pod I). Jer, mnogi (PR-ovi, anonimni izvori, “slučajni dobronamerni prolaznici”) mogu medijima poslati ma šta; to čak ni (jalovim) Zakonom nije zabranjeno; ali objavljivanje ma-čega jeste, i u tom smislu “za rep” može da se uhvati samo redakcija. Šteta, jer odgovornost nije samo na mediju.

    Dragane, divim se hrabrosti i otvorenosti da na ovu temu pišeš sa pozicije urednika/novinara! Pravi put!

  9. Dragan Radović

    @Dragana Djermanovic
    Hvala ti na oceni da je hrabro pisati iz ove pozicije – sam se pitam da li bih tako pisao da je iza mene novinarsko-uredničko-vlasnički jača medijska kuća? Jedno mikro izdavačko d.o.o sa osloncem na lokalni list u ovim uslovima ne ostavlja mnogo izbora – ponekad postanemo principijelni jer smo “priterani uza zid”.

    No, ne odustajem baš lako i – iz ugla štampe – i dalje hoću da verujem da je ovo samo vreme epohalne prekompozicije “snaga” između medija i da treba živeti i raditi i ponašati se u skladu sa uzusima profesije. Svako svoje. Pa dokle doguramo. A doguraćemo onoliko daleko koliko budemo pametni da shvatimo promene i odupremo se sopstvenoj inerciji.

  10. Marko Selaković

    Sjajno je sto je ova tema pokrenuta,.

    Radi se o klasicnoj obmani potrosaca u kojoj saucestvuju menadzeri za odnose s javnoscu i urednici.

    Mislim da je veca krivica ipak na strani menadzera za odnose s javnoscu. Deo naseg vremena i rada sa klijentima mora biti posvecen i njihovoj edukaciji. Nisam siguran da je veliki broj kolega skrenuo paznju klijentima da su tzv. “pr tekstovi” potpuno neeticki i, sa stanovista struke, neprihvatljivi ili ponudio klijentima mogucnost da nesto komuniciraju na drugaciji nacin.

    U zivotu nisam napisao tzv. “pr tekst” niti zastupao tezu kod klijenta da ce mu takva stvar doneti ista dobro. Niti cu ikada, cini mi se.

    p.s. Duboko verujem u Gaginu tezu da je ovo samo prelazni period. Sto rekao Mesa Selimovic, zlu se zna mera i kraj.

  11. Miss Cybernaut

    U principu bilo bi sasvim dovoljno da (samo) svako radi svoj posao – novinari da pišu, PR narod da pičuje, urednici da uređuju, a oglasi da budu displej i mamac za komercijalne poruke.

    Problem je što su ljudi zaposleni u komunikacijama navikli da plaćaju za PR tekstove a ne da pičuju i zastupaju svoje teme.
    A novinari navikli da prepišu….ponašate se dakle kao da je reč o oglasu a ne o PRu, po sistemu plati i nosi.

    I tako se tekstovi promuvavaju tamo gde bi trebalo da stoji oglas. A urednike (neke) baš briga. Slažem se da je potrebna edukacija.

    Mada mislim da tiraži s tim nemaju veze. Oni padaju svuda u svetu i to godinama, obilje je medija, ljudi su malo siti da im se servira – vole da dođu na net i sami uzmu šta im treba.

    Radite u korist svoje ciljne grupe, a novac će doći….

  12. Dragan Radović

    @Marko Selaković
    Veliki pozdrav i dobrodošlica!
    Drago mi je da u Vašem komentaru prepoznajem otvorenost u “čitanju” teme koja je ovde “načeta”.
    Ide se često linijom manjeg otpora – “padne” tekst na urednički sto, iza njega stoji plaćeni prostor u novinama…i za čas zamenimo uloge. Ili još gore: PR bude “urednik”, a urednik – čovek za potpisivanje faktura.
    A pravu fakturu ispostaviće nam čitalac, slušalac, klijent…ako ne bude kasno.
    Iskreno verujem da je sve ovo posledica traženja novog puta i da će tome doći kraj.

    @Miss Cybernaut
    Da, u novinama je “nepodnošljivo lako” ponašati se prema PR tekstu kao prema oglasu. Teško je odoleti nečemu što je lako i isplativo..Tu je problem.
    A pad tiraža ipak unosi nervozu u svakog i za rezultat daje “spuštanje kriterijuma”. Pa na to dodamo nepostojanje novog poslovnog modela i ljudi koji će ga osmisliti – i eto nastavka ove nevesele priče.

  13. Miodrag Ristić

    Koliko se ja sećam mediji su oduvek imali nešto kao “marketing” tj. prodaja reklamnog prostora, čija uloga je bila da se DOVIJA kako zna i ume. I ideja o plaćenim “redakcijskim” tekstovima (srpski rečeno: naručenim) stara je par decenija. Čak i pre toga se to završavalo tako što Drug X pozove Urednika Y i kaže: pošalji mi nekog klinca da me pita to i to… Kako ja vidim stvar je više u KOLIČINI tog (valjda neće niko zameriti na izrazu) – smeća!

    Moje iskustvo u novinarstvu je vrlo skromno (par godina sam “pojačavao” džeparac honorarima sa radija), ali sećam se jednog razgovora sa urednikom na ovu temu. Pošto sam odigrao ulogu “malog” koji je otišao po naručenu priču, i predao tekst , pitao sam urednika: “A, koga to uopšte interesuje?”. On se nasmejao i odgovorio mi pitanjem: “Ti nisi oženjen?” (tek sam bio maturirao). “Kad se oženiš nećeš me to pitati…”

    Vaistinu!
    .

  14. Borsky

    Pokušao sam da se “ufuram” u temu kako bi među cenjenim stručnjacima za odnose sa javnošću i sam rekao nešto što će ovoj diskusiji dati nešto pristupačniji tok, (kako bi se i oni koji ne pripadaju menadžmentu ili novinarstvu mogli uključiti) a imati veze sa širokim poljem koje obuhvata, ali dva dana mi nisu bila dovoljna da smislim način. Taman pročitam novi, za mene dovoljno intrigantan komentar i pripremim tastaturu kad se oglasi cenjeni kolega sa komentarom zahvalnosti, dobrodošlice i poštovanja novom komentatoru i tako tri dana. 🙂

    Ja ću biti za nijansu hrabriji od Dragana kao klasičan konzument svega o čemu ovde veoma kvalitetno pišete pa ću u ovom visokom društvu reći da su PR stručnjaci i novinari po meni samo službenici koji popunjavaju formulare namenjene svojim ciljnim grupama. Neko to radi hemijskom olovkom a neko to može uraditi na svom računaru u nekom od programa za to, medjutim krajnjeg korisnika tog dokumenta ne interesuje način popunjavanja niti široka lepeza propratnih aktivnosti ili stručna osposobljenost – njih interesuje jednostavno samo ta informacija … Znači sjana šarena hartija u kojoj je „paketić“ sa porukom ipak ima svoju ulogu pa se neretko i dešava da su obične reklakazala kampanja uspešnija od pripremljene i priofesionalno odrađene.

    Što je informacija jednostavnija i sažetija njen uspeh je izvesniji ali i u ovoj a i nekim drugim diskusijama se previđa da možda mi obični korisnici nismo ni približno savršeni i racionalni u rasuđivanju. Možda zato i postupamo nelogično a neretko i u duhu našeg srpskog-hrvatskog ili uopšte balkanskog folklornog običaja koji upućeni nazivaju inat, pa svemu što se previše hvali ili se piše u vešto skrivenim novinarskim člancima ne dajemo previše važnosti.

    Mislim da veliki procenat svih ciljnih grupa nije uključen i ne može dati pravi odgovor na sve što se nudi kako bi im se određeni proizvod približio, iz prostog razloga što mu svakodnevna borba sa svim i svačim ne dozvoljava da razmišlja racionalno a time nažalost i veliki trud stručnjaka za public relations pada u vodu. Jednostavno ljudi ne razumeju a tu je potreba za edukacijom potrošača veoma važna a nekako je nema previše.

    I na kraju pre par nedelja sam kod Dragane pročitao jedan sažetak iz „pravila službe“ svakog PR-a koji predviđa toliko poštenih, ispravnih i razumnih preporuka i od tada pa do danas se pitam da li se barem jedan PR svega toga pridržava.

    Nadam se da nisam previše istrčao iz teme. Biće mi veoma drago ukoliko se ovaj komentar uvrsti među ostale . Pozdrav i svima koji danas proslavljaju Slavu Svete Petke želim sve najbolje.

  15. Dragan Radović

    @Miodrag Ristić
    Sve što si napisao i danas se događa, a ima i drastičnijih primera.
    Ovde, je, ipak, tema sužena na odnos PR teksta i njegovog objavljivanja pod plaštom novinarskog, a usto i plaćenog “materijala”.

    Ti si u varijanti koju si pomenuo imao neku vrstu uticaja “moćnika” na urednički posao (što se već “isplati” mediju na neki način.)
    U opisanom primeru, imamo objavljene reči nekog “funkcionera” koje, bez njegovog poziva, niko od novinara ili urednika ne bi tražio, a kao što si i napisao, niko od čitalaca zbog toga ne bi patio. (Takve stvari su često, za običnog čitaoca nevidljiva, poruka nekom drugom uticajnom “liku” ili interesnoj grupi.)

    Ovde je akcenat više na prikrivenom reklamiranju – sve je, naizgled, po pravilima profesije, ali to je, “iza zavese”, obična plaćena reklama. Normalno je da medij ima ljude koji jure oglašivače, bez toga nema novina, a danas ni pomisli na izdavanje novina, ali čitaoca ne smeš da obmanjuješ tom reklamom. A svakako ne kad se potpuno zamenjuju uloge i dobijeni reklamni tekst ‘ladno plasira kao novinarski.

    @Borsky
    Zanimljiva teza o novinarima i PR ljudima koji samo popunjavaju formulare namenjene ciljnim grupama. Čuj, novinar si, ipak je ogromna razlika između šablonskih informacija koje se unose u neki formular i dve, ipak, kreativne profesije. Pretpostavljam da ćeš se složiti sa tim. Ne volim ni ja velike mistifikcije ovog ili onog, ali ne bih išao do svođenja ovih poslova na “šalterske radove”.

    Dobro si me podsetio na jednu nedoslednost: malo pozdravljam, malo odmah prelazim na tekst…Mislim da sam na početku blogovanja prve ljude koji su došli i ostavili neki komentar prilično trapavo zaboravio da pozdravim. Blog, figurativno, ipak je nešto nalik “kući”, pa je prvi put ipak neki red kazati par reči dobrodošlice. No, s obzirom na spontanost i nekonvencionalnost učešća u blogovanju, društvenim mrežama itd. brzo se pređe na praktičniji deo.

  16. Borsky

    Ne moramo svi da se slažemo, zato smo tu, međutim nadam se da ostali nisu shvatili slično, što bi značilo da omalovažavam nečiji pa i svoj posao.

    Uz malo pažljivijeg tumačenja odgovor je lako “iskopati” iz mog komentara u kojem je apostrof na korisnicima a ne menadžerima ili novinarima.

    Komentar o dobrodošlici je šala – naravno.

  17. Dragan Radović

    @Borsky
    OK, malo sam se “posvađao” sa čitanjem komentara. 🙂
    A za dobrodošlicu, da, jasno da je šala, ali je meni bila korisna kao “centartšut” da poentiram na temu nečeg naizgled sitnog što sam uočio u sopstvenim odgovorima.

  18. Borsky

    Razumem sve … podržavam.

  19. bluesman

    Nemam snage u ovo doba da čitam i sve komentare, ako je neko rekao ovo što ću napisati, unapred se izvinjavam. A ono što želim da napišem nije ništa mnogo pametno ili revolucionarno, već “evolucionarno” 🙂 Vidim da se svi “hvataju” za tu izjavu kako će “štampani mediji preživeti”. Slučajno (a u slučajnosti ne verujemo, jel’ da?) je izostao nastavak: “… ali samo ako evoluiraju”. Da ne objašnjavamo teoriju evolucije, nadam se da je savršeno jasno da sva “bića” koja ne uspeju da se prilagode novonastalim okolnostima – izumiru. Zašto bi pisani mediji, ili bilo koji mediji bili izuzeti od tog pravila?

    Neki su našli “prelazno rešenje” da zamenjuju članke “živim kešom” i maltretiraju svoje čitaoce, međutim ako ne shvate da je to samo “krpljenje rupa”, ne piše im se dobro. Ne znam šta su planirali, da jednog dana ostanu samo naslovi a sve ostalo da bude plaćen prostor? Mada, ima naziv i za to, zovu se “mali oglasi” 🙂

  20. Miodrag Ristić

    @bluesman
    Nešto slično sam i ja hteo da kažem: Prilagoditi se – naravno! Ali i za preživljavanje treba malo talenta. Sve je u stvari davno vidjeno, samo su se stvari zaoštrile do tačke kada su akteri suviše nervozni i pod prevelikom pritiskom da bi radili na suptilnijim metodima (i zato je narušena ravnoteža izmedju “pravih” i onih drugih sadržaja – što će neminovno odbiti i ono malo preostalih čitalaca).

    A ideja ima: Recimo na primer – danas sam dobio ponudu za reklamiranje u jednom uglednom magazinu. Ovlaš bacim pogled na priloženi cenovnik i u trenutku mi padne na pamet ideja o jednoj suptilnijoj varijanti saradnje. Odmah sam im replicirao i ponudio da razmisle da kroz tzv. “insertiranje” (ubacivanje reklamnih materijala) plasiraju neke naše originalne reklamne proizvode za račun svojih klijenata, a da mi to naplatimo kroz reklamu u kompenzaciji. Zvuči komplikovano, ali u suštini je ideja vrlo jednostavna: sve tri strane treba da dobiju VIŠE nego da je samo “plati-i-nosi” odnos.

    DA NE SPOMINJEM čitaoce novina koji će dobiti NA POKLON nešto što ima (makar i simboličnu) upotrebnu vrednost…

  21. Dragan Radović

    @bluesman

    @Miodrag Ristić

    Obojica, svaki iz svog ugla, govorite isto i, da vam se i ja pridružim, po mom mišljenju tačno. Bluesman s pravom podseća na prilagođavanje kao neophodnost da se opstane u ovoj evoluciji. Da, upravo tako. Zato i neće propasti štampa (sad smo nekako duboko zašli u rukavac teme iz posta kojim plovi štampa), samo treba iznalaziti drugačiji pristup toj priči o “propadanju novina”.
    Miodragov komentar ide baš tim putem – to je prilagođavanje novim uslovima, pored drugih koji će isplivavati na površnu kad te, odlično uočene nervoze, nestane.
    Novine nisu samo nosilac informacija – odavno su one spore, odavno ih gazi ekspresni voz radija i televizije, a još su žive.
    Sad ih pritiska teret, a zapravo prednost weba i, zbog tog adrenalina, zbunjenosti i straha (a ko se ne plaši kad se odjednom nađe u novoj sredini, istovremeno i bez tla pod nogama na koje smo se decenijama oslanjali), kao i zbog inercije, press sam sebi radi o glavi.
    U pravu si kada navodiš primer suptilnije saradnje – nešto slično planiram za novogodišnji broj – i to je dobra ideja. No, ove promene su dublje, potrebna je još tananija ideja koja će “raditi” u službi evolucije.
    Ovde treba razgraničiti nešto što se često meša: neće novinarstvo nikada nestati, apsurdno je da se jedna profesija može zameniti bilo čim. Pa i sad je ogroman deo web sadržaja novinarska tvorevina. Ali problem je kako reagovati kada je kriza štampe u pitanju.
    Negde sam naveo da će vrhunski magazini u kojima rade najbolji novinari, zatim specijalizovani listovi i slični časopisi opstati i konsolidovati se kad prođe oluja. Lično, mislim da će opstati i lokalni listovi jer imaju puno sadržaja koji je nepodesan i nepraktičan za web

  22. Borsky

    Evoluiranje=prilagođavanje kao i adekvatni odgovor štampanih medija web-u kroz ažurnost, brzinu, preciznost, aktuelnost i kvalitet će sigurno rezultirati da štampani mediji “prežive” ali uz veliku borbu za tržište koja će mnoge izbaciti iz koloseka.

    To će definitivno izbaciti iz igre visokotiražne reklakazala tabloide podvučene žutim, a to je dobro jer će konkurencija i profesija pobediti neukus i škart.

Leave a Reply

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

© 2024 Novinarska Patka

Theme by Anders NorenUp ↑

%d bloggers like this: