Novinarska Patka

Blog Dragana Radovića

Page 2 of 24

Monika Seleš: krvava pauza između gemova

Share

Pre 24 godine, na današnji dan, posle mučkog uboda nožem, zaustavljena je karijera Monike Seleš, naše najbolje teniserke svih vremena i jedne od najuspešnijih igračica u istoriji „belog sporta“.

Petak, 30. april 1993. godine. Po zvaničnom kursu nemačka marka vredela je u „krnjoj Jugoslaviji,“ tog poslednjeg dana u mesecu 75.000,00 dinara. Isplaćene zarade već su, po uličnom kursu, „premeštene“ u sigurnije valute. Počinjao je vikend u zemlji koja se već skoro dve godine krvavo cepala po starim šavovima.

Privremeni beg od mučne stvarnosti stizao je, eh ironije, iz Nemačke: Monika Seleš igra četvrtfinale turnira u Hambrurgu protiv Bugarke Malejeve.

Godina je dobro počela: u januaru je osvojila osmi grend slem pobedom nad Štefi Graf u finalu Australijan opena. Nemici je Monika bila, po svemu, jedina prava rivalka, ali to se može tačnije reći obrnutim redosledom. Niko nije sumnjao da je pred devojkom iz Novog Sada još blistavija karijera, jer je poređenja sa najboljim teniserkama u bogatom opusu ovog sporta već uveliko prate, a ona ih s lakoćom potvrđuje trofejima.

Zaustavljena karijera

Uobičajena pauza između gemova pri rezultatu 6:4 4:3 zaustaviće, međutim, njenu karijeru i nepopravljivo uticati na dalji tok istorije ženskog tenisa. Do klupe na kojoj se odmara Monika Seleš stiže izvesni Ginter Parhe, navodni frenetični obožavalac Grafove, za koga će sud kasnije utvrditi da je mentalno poremećen, što će ga osloboditi bilo kakve kazne, i nožem joj nanosi ubodnu ranu u gornjem delu leđa.  Objektivi televizijskih kamera se okreću ka Magdaleni Malejevoj, a potom vidimo i smušena lica iz organizacije koja pomažu Moniki da legne na peškir…

Postoje svedočanstva da su naši ljudi iz Hamburga vrlo brzo pohitali ka stadionu i tražili razgovor sa zvaničnicima turnira. Pojavile su se samo osobe iz obezbeđenja bledo ih gledajući. Monikina majka Ester jedina je smogla snage da im se obrati  i zahvalila na podršci. Nešto kasnije dvoje ljudi iz grupe koja je pešice otišla do bolnice dobilo je dozvolu da uđu i prenesu opšte želje za brzi oporavak.

U naredne dve godine shvatićemo da nismo bili svedoci početka samo sportske već i životne drame mlade Novosađanke. Njoj će trebati više od dve godine da se oslobodi jeze izazvane hamburškim avetima. U Nemačku, pak, nikad više nije kročila ogorčena na nepostojanje bezbednih uslova za igru. Da se tome ni sad ne pridaje dovoljna pažnja misli i danas.

Borba sa traumama

Povreda je bila takva da je mogla na teren nakon pet do šest meseci. Ožiljak u mladoj psihi, međutim, nije mogao tako brzo da zaraste. Usledili su meseci oporavka i bolni depresivni momenti praćeni prejedanjima i viškom kilograma.  O tome je kasnije otvoreno govorila.

Vratila se na  teren 27 meseci kasnije. Monika je igrala i dalje dobar tenis, uspela je  da 1996. još jednom osvoji grend slem u Australiji. Njena karijera, međutim, tekla je znatno ispod pređašnjih visina. Čak i tako, ukupno je na 53 turnira podigla pobednički pehar i ušla u ekskluzivno društvo teniskih legendi.

Foto: screenshot/youtube

Pong ili kako smo igrali tenis na starim televizorima

Share

Da li ste nekada igrali Pong, prvu računarsku igricu koja je napravila dobru zaradu proizvođaču, legendarnom Atariju, koji ju je i izdao 1972. godine? Od Ponga su lepo profitirali i mnogi „saloni zabave.“ Televizore „sandučare,“ na čijim ekranima se odvijala igra, mogli ste tad da vidite na mnogim javnim mestima, posebno u raznim čekaonicama. 

Jedan tv aparat EI Niša, na kojem je mogao da se igra Pong, nalazio se u drugoj polovini sedamdesetih godina u Beogradu, u holu bazena na Tašmajdanu.

Ovu digitalnu varijantu tenisa ili stonog tenisa, kako vam drago, mogli ste da igrate sami sa sobom. Znatno interesantnije je bilo igrati, protiv drugog igrača sa kojim biste delili i ne baš jeftinu „kartu.“

Pong je odavno stekao kultni status u svetu igara jer se posle njega pojavljuju nove prave kompjuterske igre, kreirane baš sa tom namerom, da služe za igranje. Do pojave Ponga svet kompjuterskih igara bio je praktično nepostojeći ili u najmanju ruku „nesamostalan,“ a igrice ste mogli da dobijete uglavnom kao dodatak uz neki drugi „ozbiljan“ softver.

Na fotografiji je fudbaler Liverpula Stiv Hajvej koji igra Pong u društvu nepoznate devojke. Slika je objavljena u knjizi „Digitalna kultura“ Čarlija Gira.

Kompjuter Čarlsa Bukovskog

Share

Bukovski je pisaću mašinu zamenio kompjuterom u svojoj 71. godini i ta promena učinila je da počne da piše više nego ikad

„Sranje“, rekao je Bukovski kad je na božićno jutro 1991. godine otvorio veliku nezgrapnu kutiju koju je dobio na poklon, „Izgubiću dušu.“

U kutiji se nalazio Epl Mekintoš vredan 5.000 dolara, sve skupa sa monitorom, tastaturom i štampačem.

Čarls i kupci poklona, supruga Linda i ćerka iz prvog braka Marina, namestili su kompjuter u njegovu sobu, a 71. godišnji pisac proveo je gotovo ceo dan istražujući i eksperimentišući na „pravom čudu,“ kako je sam kasnije govorio.

„Vidi, sam ispravlja moje greške!“

Epl Mekintoš je preporodio Bukovskog kao pisca. Iako već ozbiljno bolestan i star, udvostručio je rukopise koje je slao izdavaču.

„Napisao sam verovatno više reči nego ijedne godine u životu. Ovaj kompjuter koji sam počeo da koristim 18. januara u mnogome je povezan sa tim. Jednostavno je lakše zapisati reči, brže se prenose od mozga (ili odakle god dolazi) do prstiju, i od prstiju do ekrana, gde je momentalno vidljiva – sveža i jasna. Nije to samo stvar brzine per se, radi se o toku, o bujici reči, i ako su reči dobre, one s lakoćom teku dalje.“

Povremeno bi mu se dogodio i poneki peh: znao je da ne snimi dobro tekst na kojem je satima radio, a i njegov mačor jednom se popišao po Eplu, pa je morao da ga nosi na popravku. Od tad ga je noću uvek prekrivao ćebetom.

Po podacima iz biografije Čarlsa Bukovskog „U zagrljaju suludog života“ Hauarda Saunsa, izdavač prevoda „Red box“, Beograd.

Fotografija Bukovskog je iz iste knjige.

Zašto nikad nećete napredovati na poslu iako se ubijate od rada?

Share

Šef vas hvali, dobijate odgovorne zadatke, na vreme ih završavate, satirete se od posla, ma ni kafu ne stignete ljudski da popijete, ali ništa od napredovanja u hijerarhiji kompanije! Da li vas to neko sabotira ili grešku, u stvari, pravite vi?

previse-poslaDolazite među prvima na posao, sedate za sto i odmah se bacate na rad. Poveren vam je, po ko zna koji put, ozbiljan projekat. Šef vam je uputstva dao uz osmeh čoveka zadovoljnog što ne mora da brine hoće li sve biti gotovo u roku i na najbolji mogući način.

Vredni ste, sposobni, pratite sve novosti u vašoj struci, možda čak i sami ponešto napišete za svoj omiljeni stručni časopis? Pomalo ste povučeni i ne baš u matici društvenog života u firmi, ali u korektnim ste odnosima sa kolegama i smatrate da je to sasvim dovoljno.

Prolazi jedna godina, prolazi druga, ma leti to vreme! I u jednom času postanete svesni da vam nešto ipak nije po volji. Osećaj da vas svi uvažavaju i dalje je tu, ali nigde na vidiku ni nagoveštaja da će vam šef ili šefov šef ili već tamo neko na vrhu piramide, ponuditi novo i odgovornije radno mesto.

Zaboga, zar ovde niko ne vidi da želite s pravom još više obaveza i da ste spremni da preuzmete pozicije koje traže još važnije veštine i veća znanja?

Da li vas neko sabotira?

Grozna situacija! Da li vam to neko u potaji podmeće nogu?

Možda bi trebalo da napravite skandal, date otkaz i napustite tu čudnu kompaniju u kojoj niko neće da vam ponudi napredovanje? Da, napredovanje, jer vi ste sazreli za novu poziciju samo to niko neće da primeti!

Polako, ne žurite sa besom i otkazom, hajde da malo spustimo nivo adrenalina. Ispričaću vam nešto iz svog iskustva, pa nastavljamo gde smo stali.

U jednom periodu moje uredničke karijere deo tima bila je koleginica na koju sam uvek mogao da se oslonim, ma koji posao iz “novinarskog spiska zadataka” bio u pitanju. Izveštavanje sa terena, vođenje radijskog programa, uređivanje zabavnih ili informativnih emisija, uređivanje novina (imali smo objedinjenu redakciju), sve je znala odlično da uradi. Ali, vremenom je postajalo sve očiglednije da je to više ne čini zadovoljnom. Prevazišla je sopstveno mesto u ekipi i očekivala da napreduje.

Za sad ću vam samo reći da je pronašla odličan način da to i uradi, a mi se pre objašnjenja “kako” vraćamo u vašu firmu, pokušavajući da pronađemo razloge zašto ste godinama na istoj stolici.

Da li ste šefu rekli šta želite?

To što ste marljivi i uspešni u onom što radite znači upravo to: da radite i da ste zadovoljni svojim poslom. Kakva sjajna stvar, pa to je tako retko. Zašto bi vaš šef ili ma ko procenio da želite dalje ako sve “fercera” dobro po kompaniju, a vi ne šaljete nikakve signale da ste spremni za nove izazove?

Dakle, kada budete načisto sa vašim željama za napredovanjem, osmislite dobro šta pod tim “napredovanjem” podrazumevate i pravac u šefovu kancelariju. Znate kako kažu: Možda će vam reći da, možda će vam reći ne, ali ako ne pitate – neće vam reći ništa!

Korektni ste sa kolegama? Hm…

Kažete da su vaši odnosi sa kolegama korektni? “Zdravo” i gurate dalje? Hm, možda previše odmerene uljudnosti nije najbolji prtljag koji ambiciozna osoba može da nosi. Malo više iskrene nasmejane radoznalosti, poneko pitanje o tome kakve to probleme ima vaša koleginica sa učenjem dece, zapisani ili upamćeni rođendani… To bi, u stvari, trebalo da prirodno izlazi iz vas, ali može se i naučiti. I taj nauk je koristan za sve. I prijatan!

Tihe i marljive kolege svi vole, ali ne vide ih u ulozi šefa ako sa njima ne mogu da ostvare prijatnu ispunjenu komunikaciju.

Poznajete čak troje svojih saradnika?

Au, pa ne može tako! Vi ste sasvim ispali iz kompanijske mreže i “šunjate” se negde po ćoškovima. Što manje ljudi znate, manje su i vaše šanse za kreiranje željene karijere. Ni najbolje škole ni vrhunski rad neće vam pomoći da dodirnete zvezde ako nemate širok krug poznanstava.

Kažu da prosečna osoba zna oko 300 imena, kako vi stojite sa tim? Ako ne možete da nabrojite znatno više, mislim da vam se ne smeši mnogo dobrih prilika za napredovanje.

Ne radi se ovde o poznanstvima koja će vas “pogurati” i tamo gde ne zaslužujete. Radi se o ljudima koji znaju vašu vrednost, baš kao što znaju i žele da vas preporuče za mesto na kom možete da se pokažete i dokažete.

Naravno, veći društveni krug koji “pokrivate” znači i više kanala za komunikaciju. Ta vaša poruka da želite napredak u poslu imaće dodatne “emitere” i lakše će i brže stići tamo gde treba.

Recite to!

Da ne presolimo ovaj tekst! Ukoliko ste ga samo preleteli pogledom (hmm…) evo kratke pouke: Pričajte, kažite šta želite i ne zatrpavajte se samo radom ako želite da vas drugi vide na boljim radnim pozicijama! Upoznajte ljude oko vas.  Zvuči jednostavno? I jeste,  čak je i zanimljivo! 🙂

P.S. A šta je uradila ona koleginica?

Obećao sam vam odgovor na pitanje šta je uradila moja koleginica kad su joj tadašnja zaduženja postala preuska.

Učinila je pravu stvar! Osmislila je novi koncept saradnje sa našim oglašivačima i direktoru za deset minuta, u nekoliko rečenica, saopštila šta bi trebalo promeniti. Praktično je samo odlično “snimila” gde je najslabije mesto u organizaciji posla i hrabro prihvatila da to dovede u red. Ko to ne bi oberučke dočekao, tim pre što je njen uspeh bio zagarantovan – društvena, agilna i uvek u centru događanja, naprosti nije mogla da bude pogrešan izbor.

 

 

Mislite da na društvenim mrežama postoje neformalne zatvorene grupe? U pravu ste!

Share

U pravu ste isto kao kada biste rekli da je ceo svet oko nas zapravo mega skup pojedinaca organizovanih po grupama. Manjih ili većih, zatvorenijih ili sa više “ulaza na kućama,”  ali ipak nekim nevidljivim nitima povezanih ljudi.

drustvene_mreze_blogNo, naslućujem, ono što vas nervira je grozan osećaj da baš vama niko ne želi da ponudi ulaznicu za tamo neku “neformalnu zajednicu” u kojoj biste rado videli sebe. Ta mangupska alanfordovska ekipa pušta samo odabrane, čak i kad su netalentovaniji, manje obrazovani, prilično ružniji i nimalo bolji od vas. Čak i u jambu.

Dobro, to zna da frustrira. Mene taj osećaj nepravedne osujećenosti podseća na nemogućnost da se u omiljenom restoranu razvalite sa dobrim društvom samo zato što je neki dokoni ranoranilac pre vas rezervisao mesto u separeu. I tu za vas nema provoda. Horor!

Od kad se bavim koječim po blogovima, mrežama i internetima, svako malo naletim na melodramsku rečenicu o “zatvorenim grupama”, “ja tebi vojvodo ti meni serdare ekipama”, “onima što se drže, lajkuju i ne puštaju nikog” i tome sličnim opisima.

Ne, neću da negiram – taj utisak je potpuno tačan. Mračnim hodnicima interneta neprestano hodaju i svoju digitalnu sabraću traže vojvode i serdari, a može i vojvotkinje i serdarke.

I drže se, dobro poznaju, šeruju, veruju, lajkuju i štrajkuju skoro pa unisono.

Ah, da. I tata bi, sine, kažete. Baca vas u nervozu to što nigde ne vidite svoju stolicu u toj ogromnoj sali u koju ste stupili ne bi li pojeli svoj ručak u željenom društvu?

Ne bih da vas razočaram jer, rekoh, to oko tih serdarenja je tačno. Ali, “džaba vam novci moji sinovci”, uzalud arčenje živaca i kukanje zbog svog tog, kako vi vidite situaciju, zatvorenog, nepristupačnog i odbrambeno nastrojenog društva koje vam ne dozvoljava da se vinete u sajber elitu. Jer, ma ko bio na golu, vaš uspeh ipak zavisi od vaše napadačke umešnosti.

Elem, još malo oko tih grupa i krugova. Čak i ako ste po prirodi veoma zatvorena osoba, deo ste neke grupe i u njoj se osećate najbolje. I relativno dugo ćete gledati ispod oka pridošlicu pre nego što ga primite u “svoje redove.” Zašto bi među digitalnim odrazom ljudi bilo drugačije?

Nema tu nekog posebnog razloga da vas brine tuđi “krug”, odnosno tuđe dvorište. Otvoreno je više nego što bi se izdaleka reklo. Samo treba vremena da “otključate bravu.”

A vaš ključ, odnosno ono čime ćete najbrže i najlakše otvoriti “gvozdenu kapiju,” čine i blog post i tvit i status i fotografija i zanimljiv komentar…pa sve to toliko puta dok i sami ne shvatite da se na pojam “zatvorenog kruga” može gledati i sa unutrašnje strane.

A ona je često zahtevnija. Tačno onoliko koliko je zahtevnije i izazovnije igrati, a ne gledati utakmicu. I nisam siguran da će vas baš sve obradovati javni nastup pod usijanim reflektorima.

Da ne preskočim: vašu Internet legitimaciju činite pre svega vi kao ličnost, kao osoba sa imenom, prezimenom, opštom kulturom, stavom, avatarom, idejom, smajlijem….

Jer, vražije je ovo ogledalo, pruža savršen odraz.

Ne stajte pred njega ako vam je više stalo do tuđeg nego do sopstvenog mišljenja o vama samima.

Srećno vam sa izborom!  🙂

 

« Older posts Newer posts »

© 2025 Novinarska Patka

Theme by Anders NorenUp ↑