Share

setnja obalom“Zrelo doba” počinje onog časa kad shvatiš da te zamaraju svi ti mladi ustanici, mrzovoljni azilanti koji nikada neće otići, nesrećne neznalice koje bi sve promenile, ali ne da im se… Pomalo liče na tebe u tim godinama, mada godine nekako ne liče na tvoje. Blesava stvar: ljudi se manje menjaju nego scenografija istorije kraj koje hodaju „tom cilju jedinom“.

Mi se, u stvari, ne menjamo – samo lagano otpada boja sa naših starih fasada, krune se kamene pločice po kojima je gazio naš život. I još prolazi, samo ne više onakav. Sad je usporen, zadihan, smrdi na hladnu sobu izjutra, posle dobre žurke. Ima ukus jeftinog vina, „ružice“, da, i cigareta za radničku klasu. Ih, kakvi vreli dani i još užarenije noći tih sedamdesetih, u parku koji je još imao klupe, na travi koja je gubila visinu, na znojavim dlanovima zaronjenim u dve džinovske ženske zvezde „mlečnog puta“…

Naravno, pre tog finala menjali smo svet. Onako utopistički, pa apsolutistički, pa sovjetski, donekle demokratski, sramežljivo nacionalistički…I bilo je tu neke potke, nekog štofa prikupljenog u prepodnevnim časovima sociologije i filozofije. Mada je, naravno, tih decenija Marks na kraju obavezno uzimao džek pot. „Ma kako je samo odgovorio Hegelu…“
Continue reading