Share

Vasa Dolovacki slikaDok zatvaram vrata čuje se škripa nepodmazanih šarki. I prag pod mojim cipelama neučvršćen, šetka.

Po uglovima sobe, oljuštenih zidova davno ukrašenih starinskim valjkom, potamnala paučina odaje sve te godine tokom kojih niko nije ulazio. U uglu, obojena sad napuklom bronzom, stoji “kraljica peći broj 5”. Zna li iko za to “grejno telo” čija je toplota ogrejala mnoge ruke onih godina?

Dok prilazim sredini sobe, a to je hod od dva koraka, udišem ustajali miris prašine, vlage i buđi.

Ni traga od dunja koje su, na ormanu, širile svetačku atmosferu u godinama kada sam, na istom ovom mestu, viđao sasvim drugačije slike.

Slike? Ostala je jedna na zidu, na onom mestu pod kojim je bio naš krevet, visok, topao, sa “dunjom” punom perja ispod koje sam se, pred spavanje, uvlačio sa toliko radosti što ću svojim telom moći da ugrejem to “gnezdo” u koje ćeš, nedugo posle mene, leći. A slika stara, požutela…Nisam čak ni znao da je još uvek tu. Mislio sam, ako je to uopšte bilo mišljenje, da si je one olujne noći, dok sam se nadvikivao sa gromovima, razbila u besu ranjene žene. Baš kao što si mahnito jurila iz prostorije u prostoriju, bacala svoje stvari u platneni kofer, agresivno ćutala i stavljala mi do znanja da smo došli do kraja. Neopozivo i ružno.

Continue reading