Share

Šta mi, očevi i sinovi, znamo jedni o drugima ovako čudno isti, a opet drugačiji?
Momo s cigaretonZa tviteraškim “stolom”, u trećoj smeni, kad se najopušteniji razgovori vode (noć je suština, a dan banalnost, kako je to neko mudro rekao), započeli smo pre nekoliko nedelja priču o Momčilu Popadiću, novinaru, pesniku i putniku, kako piše Jakša Fiamengo. Dalmatinska legenda, saznao sam, preminio je rano, sad već davne 1990, poživevši tek 43 godine.

Jedan drugi velikan, Duško Radović, za valjane ljude koji u trenu prožive svoje zemaljske dane, imao je lepu rečenicu: “Neki ljudi nemaju strpljenja da dugo žive: zalete se još od malena, istutnje, izviču i – odu.”

Pop je, mislim, svoju “viku” pretvarao u poeziju, a poeziju u reči mnogih pesama koje smo, u društvu, pred mamurnu zoru, pevušili u godinama kada je i red da se pevuši. Mada, radije mislim da su sve godine stvorene za dobru pesmu i poneko treperavo prozirno jutro.
Za virtuelnim stolom razgovarali smo, te noći, čuvajući Twitter od noćnih ala što ponekad, u snovima, znaju da pokvare sitne sate, @ivospigel, @ivanleko, @sampjer i još po neko iz govorljive ekipe. Može se i u 140 karaktera ponešto vredno pamćenja da ostavi, pa ću vam, eto, reći, kako smo i mi, reč po reč, stigli do priče o korčulanskom pesniku i onoj legendarnoj pesmi “Oprosti mi, pape”, što je pre više od četvrt veka na Splitskom festivalu otpevao Oliver, dok je sve živo na Rivi drhtalo od emocija.

Continue reading