Blog Dragana Radovića

Oznaka: štampa

Postoji li Internet bez klasičnih medija?

Share

I kad bi Bog lično tvitnuo vest da će sutra da oduva Zemlju, to ne bi bilo značajno dok informacija ne stigne do nekog klasičnog medija. Bar ne ovde i bar ne još uvek.

Kažu da je jedina stvar gora od poraza to što ga morate pravdati i objašnjavati. Uz nešto malo mašte ova rečenica je veoma primenljiva na trenutni odnos online zajednice, ma šta to značilo, prema klasičnim medijima. Naime, svako malo na mreži se pojavljuju članci, beleške, tvitovi, statusi i ostali kaktusi u kojima se, skoro po rutinskoj navici, puštaju bocke na račun tih „pokojnika koji odbijaju da legnu u sanduk.“

To samo po sebi nije loše, naprotiv. Kad se čitava jedna ljudska delatnost, posebno novinarstvo na kojem počivaju mnoge društvene vrednosti, hrabri da obuče novo tehnološko odelo neophodno za preživljavanje u ovom promenjenom svetu, to sigurno zaslužuje aplauze.

Na žalost, uz zalivanje virtuelnog cveća po Fejsbuku, držanje lekcije štampi pre svega, najomiljenija je igra u virtuelnom prostoru.

Continue reading

“Krivica” Interneta za prazne kioske – istina ili fama?

Share

Zašto se uporno dovode u vezu Internet i kriza klasične štampe?

Čak i kad sadržaji potpuno liče, uključujući i tačke, zareze, fotografije ili već što god bilo, Internet i štampani mediji ne prodaju istu stvar. Taj privid izbora pravi probleme u shvatanju sličnosti i razlike novinarstva na webu i na kiosku. Drugim rečima, pad tiraža štampe i “selidba”  sadržaja u  online sferu dva su različita problema koja ne treba nužno trpati u isti koš.

Uz kafu se može usisati dnevna količina aktuelnih informacija sa neta. OK, to je uglavnom besplatno, ali, kao što vidimo na primeru Rupertovog Tajmsa, koji je uveo naplatu trošenja vesti sa web portala, poneko bi radije novac. (A ko ne bi?)

Ta muka online medija je, naoko, sasvim direktno povezana sa nevoljama izdavača kojima opada tiraž u offline svetu. No,  hajde da to probamo da razdvojimo na dva zasebna problema.

Kupujući novine, mi ne ostavljamo sitniš na kiosku kako bi saznali šta se dogodilo ovde, tamo i još po negde. Ne, mi plaćamo jedan stil života, stav, kolumnu omiljenog autora, manir, način trošenja slobodnog vremena, miris štamparske boje, papir koji je zgodno urolati i držati u ruci, predmet koji naprosto volimo, statusni simbol, stranačku „značku“, pogled na svet…

Continue reading

Ne bacajte pare na čitulje za štampu!

Share

U eri komunikacija najveći problem u odnosima između štampe i Interneta je – manjak komunikacije

“Što duže živim, sve mi je jasnije da ono što je bilo dobro za naše roditelje, nije više dobro za nas.

Džordž Bernard Šou

Klasična štampa koja je, je li, u krizi i traži oslonce na sve strane, prirodnog saveznika trebalo bi da ima i ima u Internetu, čak više nego u drugim klasičnim “trodimenzionalnim medijima”. Ovo je osnovna teza koju nameravam da zagovaram u članku koju ste počeli da čitate. Kažem vam to prijateljski – ako mislite da je autorov stav besmislica ne želim da vam oduzimam vreme jer ima toliko zanimljivijih stvari od čitanja bloga Dragana Radovića.

Od svih medija najviše udaraca u pleksus od svog nastanka pa do danas, preživela je štampa. Ako ne računamo dobošare, konjanike i ostale poni-eksprese, informacije su sve do pojave radija šetale svetom u štampanom ruhu. Čak isključivo tako. Mislim, ogovaranja i slično ne računamo!

Odavno smo apsolvirali tezu da je pojava prvog elektronskog medija, uprkos apokaliptičnih predviđanja, prošla potpuno neosetno iz ugla poslovanja novinskih kuća. Šta više, pokazalo se da su novine i radio idealan par za informativno-zabavni tango.

Dobro, pretpostavljate da sad sledi nekoliko reči o televiziji. “Mali ekran vašeg TV prijemnika” nije takođe ni mrvicu naudio tiražima novina, naprotiv. Nakon što se početkom šezdesetih godina u Jugoslaviji pojavila redovna televizijska „ponuda“, iz rotacije su počele da izlaze veoma tiražni magazini koji su poslovali u neoverenoj simbiotskoj vezi sa TV kućama.

“TV magazin”, “Radio TV revija”, “Arena”, pa svi ti silni nedeljni dodaci dnevnim novinama sa televizijskim programima, sve je to omogućavalo solidan procvat novinarstva u celini. Veseli trougao štampe, radija i televizije savršeno je fercerao i donosio priličnu dobit svojim stvaraocima. “Politika” je decenijama bila najjača novinska kuća na balkanu, “Vjesnik” je odlično poslovao, Radio Beograd se čuo u celoj Evropi na srednjim radijskim talasima (samo je Radio Tirana imala jači predajnik!), tadašnja Jugoslovenska radio televizija, zapravo koordinaciono telo republičkih elektronskih medija, imala je jedno vreme više programa nego Italija, a sa emitovanjem programa u boji počela je pre mnogih zemalja kojima danas gledamo u leđa.

Pojava svakog novog medija značila je, iz pozicije novinarstva, samo delimičnu međumedijsku preraspodelu novinarskih žanrova i novi “priliv” novinara. Uz njih su zlatno doba beležile i prateće profesije: snimatelj, tonac, montažer, spiker, lektor… Mediji su bili ozbiljna industrija, stvarali su ozbiljnu zaradu (čine to i sad) i ozbiljan ugled svojim tvorcima (ovo drugo, na žalost, znatno manje).

Štampa je u tom „preferansu“ odlično prolazila iz više razloga, ali navešću samo jedan – srž novinarstva i komandnu palicu nad medijskim prostorom svuda drži upravo ta, od mnogih prežaljena- štampa. Pogledajte bilo koji novinski tekst u online izdanju – proistekao je u zanatskom smislu iz štampe koja je, upravo zbog toga što je medijsko prvorođenče, morala i umela da utire put svim i danas važećim profesionalnim uzusima.

Hm..nadam se da ne očekujete da sad izgovorim epohalnu besmislicu tipa “a onda je došao Internet”. Ja to svakako neću reći, ali jedan od ne malih problema u medijskoj ispraznoj buci stvorili su upravo bajagi znalci koji su tu glupost lansirali kao zapečaćenu istinu. Ovde, naime, dolazimo na teren neverovatnog nedostatka razumevanja i komunikacije između ključnih aktera novog medijskog četvorougla.

Era komunikacije, o kojoj bruje i Internet i štampa, a i druga dva klasična medija, dovela je do paradoksalne situacije da komunikacije nema, ili je bar nije bilo, najviše između ova dva medija!

Podsmeh i ignorisanje

Štampa je svoj odnos prema Internetu započela blagim podsmehom ili ignorisanjem (baš kao i mnogi koji su se smejali “zaluđenicima” iz Silicijumske doline), dok su ljudi koji Internet smatraju buldožerom koji će pregaziti stari svet naprosto vrlo bahato odbacivali sve što su smatrali “reliktima prošlosti”. Načitali smo se tekstova na temu “šta bi sad štampa trebalo da radi” napisanih u fajlovima ljudi koji sva znanja o štampi i klasičnim medijima uopšte dobijaju posredno, iz druge ruke. Još tačnije, od onih koji kukaju na Internet ne videći upravo u njemu šansu za novu renesansu informisanja u celini.

Idealna situacija u kojoj niko nikog ne shvata i svako svakom deli lekcije.

Hajde za trenutak da ostavimo ovu priču i pogledamo šta ljudi koji od medija, ma koje vrste, žive. Tanjug juče javlja, a ja citiram vest sa sajta www.emg.rs, pod naslovom “Ringier i Springer u Srbiji će jačati Internet-medije”, da je “Direktorka svih izdanja kompanije Ringier u Srbiji Jelena Drakulić-Petrović izjavlia, povodom najave o spajanju s nemačkim Axel Springerom, da će nova kompanija zadržati poslovanje u oblasti pisanih medija, a razvoj usmeriti na Internet-medije, koji su u početnom stadijumu razvoja u Srbiji.”

Hm, dakle ljudi od biznis prakse još ne dižu ruke od štampe!? Nema tu, zapravo, ničeg čudnog – “Štampani mediji su ti koji usmeravaju kompletnu medijsku sferu.”, kako kaže  Mihailo Đorić u svom radu “Komunikacija i novi mediji”.

Upravo stanje u kojem se nalazi štampa vrlo precizno pokazuje položaj medijske sfere uopšte, čak i kad tiraži padaju, a novinari odlaze u bolje plaćene poslove. I kao u začaranom krugu, kvalitet pisane reči treba da opstane na sve slabijom snazi onih koji su u znatnom procentu ostali u presu samo zato što nešto isplativije i ne mogu da pronađu.

Društveni značaj printa nije samo u plasiranju informacija. Šta više, novine su bitku za brzo izveštavanje izgubile još kad se pojavio radio, ali su se zato uspešno prestrojile u medij koji komentariše, plasira osvrte, reportaže, kolumne, analize… Internet ne ugrožava novine, a ponajmanje brzinom – štampa je medij koji je odavno pravi puž među „kolegama“.

No, u tekstu i fotografiji je srž novinarstva, a da li će sa papira neki od novinskih “proizvoda” sleteti na monitor, što je već uveliko praksa, sasvim je drugorazredno pitanje. Ili nije, ako znamo da su logopedi sve potrebnija profesija, jer u eri komuniukacije ponajmanje se komunicira u porodicama gde glavnu reč vode televizori što mališanima ne omogućava da razviju govorni aparat , da deca ne mogu da nauče da pišu rukom jer nisu razvila potreban mišićni sklop već su im prsti prilagođeni tastaturi…

U vrtlogu smo previranja digitalnih i analognih proizvoda, ideja, stilova života, društvenih vrednosti, gotovo svega… Ali, u medijima nestaju samo pojavni oblici, ne i suština. Nestaju tonci, spikeri, lektora nema odavno – medijska industrija primorana je da se ponaša kao i svaka druga privredna grana. Međusobni odnos različitih medija dodatno komplikuje probleme, ali njih bi bilo i bez tog “internetskog čuda.” Štampa plaća najveću cenu ne zato što je najmanje potrebna, već zato što se do nje dolazi – plaćanjem na kiosku. Njen poslovni model je arhaičan, ne štampa sama po sebi. Drugi mediji su „besplatni“ odnosno lako stvaraju taj privid. I otuda će, iako kulturološki možda i najvažnija, prva i da nestane u formi u kojoj (još uvek) postoji.

Zato ne bacajte pare na čitulje za štampu – pre sam sklon da smatram ispravnim tvrdnje kako će, od svih medija, upravo print najviše profitirati migracijom na Internet.

Ali kad kažete štampa nemojte misliti na papir! 😉

 

Čitajući vesti u mp3 formatu

Share

MardokHm, dakle šta će biti sa tim online sadržajem, da li je Rupert Mardok milioner koji ponekad priča nebuloze, mogu li mali „proizvođači vesti“ da zamene velike, kako to da agregatori vesti prave zaradu, a novinari koji ih pišu beže u druge profesije zbog mizernih plata i, konačno, kad će već jednom internet biznis sasvim da zameni sve poslove koji se obavljaju izvan dvorišta tog “junaka naših dana.”

Teško da ima potrebe objašnjavati zašto su ova grozomorno teška pitanja izbila tako hitro u prvi plan domaće “a i šire” Bologolandije. Go'sin Mardok, poznat kao višedecenijski novinski magnat koji je, u slavno doba štampe, na tome napravio dobru paru, počeo je, u najzrelijim od svih zrelih godina, pomalo da se nervira što sva sila novca koju investira u informisanje ne proizvodi adekvatan profit. Čak ni približan onom koji je bio default zarada u “onim godinama”. Sasvim opravdano trošenje živaca, reklo bi se.

Continue reading

PR multisešn i štampa na produženom vikendu

Share

Kako je propraćena konferencija u Subotici na blogovima i u klasičnim medijima i njihovim online verzijama

Subotica-jato-nad-gradom

Ima neka „tajna veza“, skoro familijarna međusobna percepcija, između blogovanja i PRovanja. Ovo je i definitivno jasno nakon završene prve međunarodne konferencije PRova, u organizaciji Društva Srbije za odnose s javnošću, a pod pokroviteljstvom Vlade Srbije, na temu kreiranja imidža i upravljanja reputacijom.

Dan nakon što su se učesnici subotičkog trodnevnog skupa razišli kućama, nekoliko googlanja i jupi -ja poteza na pretraživačima interneta ne dopušta drugi zaključak osim sledećeg: blogeri, a ponajpre PR „radnici“ koji su ujedno i blogeri, apsolutno najbolje su propratili događanja u nekad najvećem gradu „prve Juge“. Šta više, moguće je da su i jedini to uradili. Pronašao sam, naime, samo jedan tekst iz kategorije „dan posle“ i to na sajtu hrvatske redakcije Radio Subotice, a i tamo još nema celokupnog izveštaja.
Pridružujemo mu i odlične priloge sa sajta www.subotica.info koji su nam promakli u prvi mah.

Continue reading

Hvala, nije trebalo!

Share

Pomoć medijima u najtežim vremenima po njih na kraju se svela na raspodelu sume od 80 miliona dinara na 125 „programa“

medijiUz prilično zakašnjenje obrazloženo velikim interesovanjem za konkurs Ministarstva kulture za sufinansiranje projekata u oblasti javnog informisanja, stigli smo i do „point no return“, dakle rezultata. Očaravajućih!

Najpre, konkurs je, u biti, zapravo samo novčano pojačani standardni godišnji način za podsticaj kvaliteta rada medijskih kuća. I raspisuje se godinama, a u nešto drugačijem obliku i decenijama.
To bih rado pozdravio, ali vražije sećanje kaže da tako nije trebalo da bude.

Ministarstvo je, na svoj džek pot težak 20 miliona dinara, koliko je za „podsticanje“ odobreno još prilikom kreiranja ovogodišnjeg republičkog budžeta, od vlade Srbije dobilo još 60 miliona radi pomoći medijima da lakše prebrode krizu goru od svakog cunamija koji im je do sada uništavao dvorište i kuću.
Continue reading

Sva ta štampa na zadnjem sedištu moga auta

Share
Kovin-Ekspes

Kovin Ekspres

Ne znam šta će se dogoditi sa mmmm….“milka” čokoladom kad mrmot jednog dana prestane da je kuva i pakuje, ali i tog maglovitog jutra na kioscima će se baškariti dnevne novine, nedeljnici, specijalizovani časopisi, besplatni listovi i sav taj divni papirni svet na kojem počiva ne samo informisanje naroda već i obrazovanje, opšta kultura, čitav kulturološki kod svake nacije.
Simpatična, a povremeno i zabavna, “analiza” medijske scene u Srbiji i njena arhaična, kvalitetom oskudna stvarnost, koliko stignem da pročitam u online svetu, iskočila je (s pravom) u prvu liniju blogerskih tekstova.
Nešto manje me, međutim, raduje nepotreban i “i bez satelita” vidljiv nadmen odnos prema “klasici” u kojem, eto, činjenica da neka redakcija nema “ni sebe ni zaposlene” sa twitter nalogom predstavlja novinarskim žargonom rečeno “mamac” za čitaoca da nastavi za konzumacijom teksta. Jer, eto, i to je dokaz da kaskaju za vremenom, te da ih treba prepustiti komunalnoj inspekciji. Pravi kvalitetan, analitičan i čitanja dostojan tekst ovde više niko ne može da napiše, naročito ako odbija da to radi na kompjuteru.

Zaplašeni krizom pre svega štampanih medija, nespornom i evidentnom, vlasnici ISTIH spas mogu da nađu samo u blogerskom svetu, odakle drpaju tekstove i tako popunjavaju svoje sve manje čitane stranice.
Pravi pisci ili čak novinari-pešaci (mlađarija koju urednici šalju kako bi “pokrili” neki protokolarni događaj), definitnivno ne postoje u realu, na papiru – sve što je valjano napisano u Srbiji nalazi se u serverima, tim neuronima sadašnjosti.
A činjenica da “klasici” neće da uče, otvaraju FB i twitter profile, definitivno dokazuje krucijalnu tezu: za deceniju-dve neće biti štampe!
Gutenberg je džabe krečio?
Ne verujem.

Continue reading

© 2025 Novinarska Patka

Theme by Anders NorenUp ↑

%d bloggers like this: