Šta mi, očevi i sinovi, znamo jedni o drugima ovako čudno isti, a opet drugačiji?
Za tviteraškim “stolom”, u trećoj smeni, kad se najopušteniji razgovori vode (noć je suština, a dan banalnost, kako je to neko mudro rekao), započeli smo pre nekoliko nedelja priču o Momčilu Popadiću, novinaru, pesniku i putniku, kako piše Jakša Fiamengo. Dalmatinska legenda, saznao sam, preminio je rano, sad već davne 1990, poživevši tek 43 godine.
Jedan drugi velikan, Duško Radović, za valjane ljude koji u trenu prožive svoje zemaljske dane, imao je lepu rečenicu: “Neki ljudi nemaju strpljenja da dugo žive: zalete se još od malena, istutnje, izviču i – odu.”
Pop je, mislim, svoju “viku” pretvarao u poeziju, a poeziju u reči mnogih pesama koje smo, u društvu, pred mamurnu zoru, pevušili u godinama kada je i red da se pevuši. Mada, radije mislim da su sve godine stvorene za dobru pesmu i poneko treperavo prozirno jutro.
Za virtuelnim stolom razgovarali smo, te noći, čuvajući Twitter od noćnih ala što ponekad, u snovima, znaju da pokvare sitne sate, @ivospigel, @ivanleko, @sampjer i još po neko iz govorljive ekipe. Može se i u 140 karaktera ponešto vredno pamćenja da ostavi, pa ću vam, eto, reći, kako smo i mi, reč po reč, stigli do priče o korčulanskom pesniku i onoj legendarnoj pesmi “Oprosti mi, pape”, što je pre više od četvrt veka na Splitskom festivalu otpevao Oliver, dok je sve živo na Rivi drhtalo od emocija.
Continue reading
Like this:
Like Loading...