Oko deset kolega mi je pružio slušalicu:
– Za tebe, neki Petar, nikad čuo glas.
Mrzim pozive nepoznatih – obično nešto traže. Ili se žale. „Znate, ipak nismo mi krivi, a napisali ste tako…“
– Dobar dan, Dragan ovde, recite.
– Drago mi je, Petar iz Fonset miksa, čuli ste?
– Nikad, ali ja sam vam zaboravan tip. Možda jesam. To je od nekog značaja?
– Voleo bih da jeste. Raspoloženi smo za saradnju sa vašim listom.
– Uvek, ako dobro plaćate.
Volim da pojednostavim stvar. Ovde još misle da ćete doleteti srećni ako vas pozovu na sastanak Odbora za planove i programe društva izviđača. Možda očekuju da im platim i kafu, nisam se još raspitao. Press u lokalu – poslednji trzaji. Krajnje vreme da menjam posao. To je danas u Srbiji bar lako. Niste razumeli!? Čudno..