Blog Dragana Radovića

Poslednja beogradska analogna priča

Share

ulicni-sat-na-stubuNikada nisam saznao zašto si više volela da satima boraviš u Univezitetskoj biblioteci kad ti je udobna tiha i topla čitaonica Pravnog fakulteta bila na pet minuta hoda.

Ili su mi se, u međuvremenu, te urbanističke tačke Beograda izmešale u jedan kamičak uspomena, tek sad bolje pamtim da sam, šetkajući pred ulazom, pokušavao buku Bulevara Revolucije, kako se tad zvala ta moćna velegradska arterija, da obojim rokerskim zvucima radija Studio B koji je bio u svojim najlepšim tinejdžerskim godinama.

Slušao sam ga pomoću malog plastičnog tranzistorskog prijemnika, kupljenog prethodnog leta u Solunu za nekih osam maraka. Ne smej se što pamtim taj detalj, ni meni nije bilo smešno da se borim sa svom tom vrevom, tutnjavom zelenih tramvaja i rekom automobila koja bi, u kišnim danima, prosipala po mojim nogavicama svo blato glavnog grada.

Valjda je tu bilo nekih osećanja, šta li, i to onih starinskih, analognih, tranzistorki šmekerskih, ali i slabih da prežive  sve semestre naših međusobnih čekanja.

Čekao sam te i dok si kupovala markicu za prevoz, da li to beše na Slaviji, vrag bi ga znao, jer ti si uvek morala da radiš sve po pravilima, bez iskakanja iz reda, bez mangupskog probijanja u prve redove..a ja sam, i bez te markice, već nekako putovao beogradskim šinskim i gumenim trakama. Nije da ti zakeram posle svih tih godina, ali da si bar malo umela da izmešaš sastojke u receptima za život koje si dobila u detinjstvu, da si i ti slušala moj trazistor, a ne samo radio marke EI Niš, tip “safir”, sa ugrađenim gramofonom, taj skupi ponos svojih predaka, ko zna kako bi se “naša stvar” dalje odvijala.

Čekao sam te i ispred uvek punog sekretarijata fakulteta, iz kog je dopirao miris znoja i decenijskog postojanja zgradurine u kojoj se sticalo akademsko znanje. Trebala bi ti neka potvrda, neko uverenje, neki papir od stotinu papira neophodnih da se, tada, redovno studira. I ti si uredno čekala, a ja sam redovno, ni sam ne znam kako, imao te papire koje bi mi već neko nabavio.

Neka mi oproste oni koji čekaju, ja sam u hodniku slušao svoj analogni džepni radio prijemnik, i stalno se pitao zašto mi ne dopustiš da ti začas nabavim to uverenje, onako usput, slušajući poslednje Elvisove pesme. Nije vredelo, ti si uvek htela po pravilima.

I čekao sam te ispred “Loline” menze, i po snegu i po beogradskoj košavi, jer nisam ti ja bio za te ogromne trpezarije. Mada ne sporim, ulazio sam nekoliko puta, ali u gužvi nikada nisam naučio da se hranim. Ti se, naravno, volela sve po pravilima.

I ispred Narodnog pozorišta sam te čekao, čekao sam da se završi predstava i da podeliš kapute i mantile i zaradiš dnevnicu Studentske zadruge. Nije bila neka velika para, ali nije bila ni za bacanje.

Ja sam, vrag će znati kako, u filijali Ljubljanske banke, tamo blizu Beograđanke, podizao uredno svoj studentski kredit i, e to ti priznajem, ponekad čak i čekao. Ljubazno bi mi rukom upisali iznos, a ja bih uredno podizao sve do poslednje pare. Nisam te tad čekao jer bi obično taj svečani akademski čin obavljali zajedno.

Smetalo ti je samo što je moj radio prijemnik brundao u maloj prostoriji filijale, a smetao je bogme ponekad i ozbiljnim i u sve te pare zadubljenim službenicima i službenicama. Zato sam gledao da što pre zbrišem napolje, dok bi ti ostajala da čekaš svoj mesečni iznos. Sve po redu i pravilu.

Čekao sam te i u Tašmajdanskom parku, dok si listala udžbenik uoči predavanja i nervozno ponavljala kako ovaj put nemaš šansi da položiš. Ma daj, uveravao sam te, držeći svoj tranzistorski radio prijemnik u ruci, ubi me ako bude manje od osam.

Posle si ti ulazila u fakultetsku zgradu, a ja sam čekao s tobom pred vratima kabineta da te profesor prozove. Ulazila bi, a ja sam i dalje čekao, i izlazila sa popunjenim indeksom u ruci. Uredno, kako se očekuje i kako treba. Ja sam, dok te nije bilo, spokojno slušao svoj mali analogni tranzistorki radio prijemnik od osam maraka.

I na stotinu drugih mesta sam te čekao, ispred Sajma, ispred glavne pošte, ispred onog izložbenog salona u Bulevaru…I slušao sam taj tranzistor prislonjen uz uvo, jer drugačije nije moglo da se čuje ništa. Ti si satima, uredno, gledala sliku po sliku.

I ispred nekih knjižara sa natpisima “rasprodaja”, ispred trafike sa viršlama u bajatim zemičkama i sa jogurtom u tetrapaku, pa ispred antikvarnice i svih tih knjiga, ma gde te sve nisam čekao dok si ti uredno pazila da se poštuje red, da se vidi izloženo i pažljivo spakuje kupljeno.

Ja sam čekao i slušao svoj analogni mali radio.

Odavno te više nigde ne čekam, a nema ni mog tranzistora bez kog ni tog čekanja ne bi bilo. Ispao mi jednog leta iz džepa i upao u Dunav, a na tom mestu je voda bila suviše duboka da bih kvasio svoje uredno opeglane pantalone.

Mora biti da se negde držiš reda, da ustaješ u sedam jer radiš od devet, da paziš na svaku vlas kose na crnom kostimu i svaku tačkicu na štiklama.

I ne bi ova priča imala smisla da nisam siguran kako ćeš je naći u moru tekstova u online svetu. Jer kod tebe je sve išlo po pravilima, a pravilo kaže da je ovo digitalni svet i prosto ne mogu da zamislim da si ti na nekom drugom mestu. Ne verujem da si posustala u držanju koraka sa pravilima.

Zato ću je ostaviti ovde, na ovom blogu, pa neka malo moja priča čeka umesto mene. Ja sam se, svih onih semestara, dovoljno načekao i ne bi imalo smisla očekivati da i sad, još uvek povremeno mlad, mada prosed i pomalo umoran, čekam da se odnekud pojaviš.

Da…i kad naiđeš, nemoj da se čudiš. Znam i ja da nema tog starog analognog tranzistora niti moje tinejdžerske potrebe da prkosim svetu. Nestalo je to s godinama, a ko zna šta je i od mene ondašnjeg preostalo.

Ti samo pazi da sve bude uredno – i ja sam, znaš, pomalo digao ruke od svih malih tranzistora ovog sveta, pa sad šetam svakog popodneva Bulevarom, čudim se što nema svih onih knjižara, žalim za bajatim zemičkama i…šta da ti pričam.

Već ćemo se mi sudariti u nekom od tolikih redova u digitalnom svetu.

Fotografija preuzeta odavde.

6 Comments

  1. Pedya

    Ja, Boga mi, na ovom tvom digitalnom šalteru uredno čekam svaki novi post. I ne guram se. Držim se reda. Da mi u guranju nešto ne promakne… 😉

  2. admin

    @Pedy

    Eto, a ja, koliko-toliko, stižem da postavim ponešto analogno između digitalnih šaltera!
    Hvala ti što pratiš sve ove rečenice!

  3. Miodrag Ristić

    Mnogo štošta je “upalo u Dunav” ili završilo ko zna gde. Ponekad šetam nedeljom pre podne (kad je suvo vreme) po “starom” pančevačkom buvljaku. Nadjem tamo i tvoj tranzistor, i Pedyn prvi računar… Samo nigde nema moje stare gitare… Guraju se naše uspomene, i kao da mole “uzmi me”, ali izgleda nam je sudjeno da ih nikad više ne pronadjemo. Za druge – one su samo krš, a za nas su odavno mnogo više od puke materije…

  4. Charolija

    Divna priča. Vratila me je u studentske dane i sama od sebe mi postavila pitanje: “…da li možda negde na netu postoji neka ovakva priča koja čeka mene?” 🙂

  5. electrasdreams

    Svaka cast na strpljenju. Ja nikako ne volim da cekam.
    Prelepa prica.

  6. Dragan

    @electrasdreams

    Uvek je važno ko se čeka.
    Ne bih imao strpljenja da čekam pred nekim šalterom! 🙂

Leave a Reply

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

© 2024 Novinarska Patka

Theme by Anders NorenUp ↑

%d bloggers like this: