Blog Dragana Radovića

Категорија: Priče (Page 1 of 2)

Nekoliko lakih ljubavnih priča

Share

Devojka u žutoj kecelji donela mi je kafu za sto. I mineralnu, naravno.

  • – Hoćeš i novine?
  • – Daj mi Politiku, ali samo ako neko nije već maznuo Kulturni dodatak. I pusti neku jeftinu laku domaću muziku, ne teraj me da repujem od jutra.

Znam tu mladu ženu. U stvari, Anuška je diplomirala istoriju, ali ovih godina, dok se civilizacija malo ne dovede u red, konobariše u kafiću na gradskom trgu.

– Niko još nije maznuo ništa od štampe, a imam i ispod šanka još dva šteka sa današnjim novinama. Subotom obično oko deset sati pokradu prvu turu.

– Patetičan svet. Je li, a ko je onaj par kraj žardinjere, nešto se ne sećam da sam ih ikad video?

– Nisam ni ja. Došli malo pre tebe, sede i pričaju ćutanjem. Ždere ih neki problem, a ti, pametnjakoviću, pogađaj šta bi to moglo da ih muči.

Ne moram to biti ja

Share

Ne moram to biti ja, ali moraš imati nekog ko će te sasvim, baš sasvim, razumeti i podržati.

Ne znači da bi taj neko samo podupirao svojim mislima i rukama tvoje odluke ili te obavezno vadio iz haosa u kakav svi mi ponekad upadnemo. Morao bi da bude otvoren i jasan, dovoljno tvoj da te razume i ne sudi, ali i sasvim onoliko tvoj koliko je potrebno da ti i stvari koje ljudi retko govore jedni drugima saopšti na način kakav samo emocijama protkane reči mogu da prenesu.

Uvek kasno otkrijemo da nam život curi kroz prste i pred našim očima skoro sam zida čudnovate lavirinte kroz koje nevoljno moramo da prolazimo. Otme se kontroli i postane naš gospodar. I tako samovoljan, ne pitajući nas ništa, sagradi  i nama puteve kojima moramo proći iako smo želeli nešto sasvim drugo.

Continue reading

Poslednja beogradska analogna priča

Share

ulicni-sat-na-stubuNikada nisam saznao zašto si više volela da satima boraviš u Univezitetskoj biblioteci kad ti je udobna tiha i topla čitaonica Pravnog fakulteta bila na pet minuta hoda.

Ili su mi se, u međuvremenu, te urbanističke tačke Beograda izmešale u jedan kamičak uspomena, tek sad bolje pamtim da sam, šetkajući pred ulazom, pokušavao buku Bulevara Revolucije, kako se tad zvala ta moćna velegradska arterija, da obojim rokerskim zvucima radija Studio B koji je bio u svojim najlepšim tinejdžerskim godinama.

Slušao sam ga pomoću malog plastičnog tranzistorskog prijemnika, kupljenog prethodnog leta u Solunu za nekih osam maraka. Ne smej se što pamtim taj detalj, ni meni nije bilo smešno da se borim sa svom tom vrevom, tutnjavom zelenih tramvaja i rekom automobila koja bi, u kišnim danima, prosipala po mojim nogavicama svo blato glavnog grada.

Continue reading

Zadnja dunja sa našeg ormana

Share

Vasa Dolovacki slikaDok zatvaram vrata čuje se škripa nepodmazanih šarki. I prag pod mojim cipelama neučvršćen, šetka.

Po uglovima sobe, oljuštenih zidova davno ukrašenih starinskim valjkom, potamnala paučina odaje sve te godine tokom kojih niko nije ulazio. U uglu, obojena sad napuklom bronzom, stoji “kraljica peći broj 5”. Zna li iko za to “grejno telo” čija je toplota ogrejala mnoge ruke onih godina?

Dok prilazim sredini sobe, a to je hod od dva koraka, udišem ustajali miris prašine, vlage i buđi.

Ni traga od dunja koje su, na ormanu, širile svetačku atmosferu u godinama kada sam, na istom ovom mestu, viđao sasvim drugačije slike.

Slike? Ostala je jedna na zidu, na onom mestu pod kojim je bio naš krevet, visok, topao, sa “dunjom” punom perja ispod koje sam se, pred spavanje, uvlačio sa toliko radosti što ću svojim telom moći da ugrejem to “gnezdo” u koje ćeš, nedugo posle mene, leći. A slika stara, požutela…Nisam čak ni znao da je još uvek tu. Mislio sam, ako je to uopšte bilo mišljenje, da si je one olujne noći, dok sam se nadvikivao sa gromovima, razbila u besu ranjene žene. Baš kao što si mahnito jurila iz prostorije u prostoriju, bacala svoje stvari u platneni kofer, agresivno ćutala i stavljala mi do znanja da smo došli do kraja. Neopozivo i ružno.

Continue reading

Pre nego što ponoć dođe po nas

Share

nase rukeNikako da stignem da te pitam: Kako ti ide? Dobro, znam: posao, tvoj savršeni izgled uspešne poslovne žene, meni odavno simpatičan stajling kojim prikrivaš pravu vrelu ženku kakva si oduvek bila…Hm, da, malo zezuckam…

Misliš da ćeš me prevariti u predvečerje ove nove godine i da ću, posle toliko vremena, poverovati kako uvek spavaš mirno i zadovoljno? Sama, bogata i otmena u raskošnoj novogradnji, u balkanskoj metropoli u kojoj još nisi uspela da pronađeš „partnera“?

Neću da te ljutim, ali pitaš li se ponekad „zašto se vreme zaustavilo na tome?“ Bez tog mrštenja i skretanja pogleda, znaš da ne želim da te povredim.

Rekao sam ti u januaru, kad si mi čestitala rođendan, da ih sad odbrojavam sa nekim čuđenjem. Kalendar mog života ima toliko rupa, „opasnih tačaka“, praznog hoda…da, da, ima tu i lepote i onih divnih „srećnih klikera“. Uspomena na najlepše trenutke – sve skupa koliko da stane u prosečnu radijsku emisiju.

Continue reading

« Older posts

© 2025 Novinarska Patka

Theme by Anders NorenUp ↑