Blog Dragana Radovića

Категорија: Blogovanje (Page 1 of 22)

Cvika – poslednji autentični kovinski šmeker

Share
Fotografija Milana Popovića - Cvike

Milan Popović – Cvika kao Stanislav u „Radovanu III“

Ako niste poznavali Milana Popovića – Cviku, onda malo znate o autentičnom, urbanom, šmekerskom i umetničkom i Kovinu tamo negde od šezdesetih pa do kraja prve decenije ovog milenijuma.

Imao je stotinu zanimanja, interesovanja i života, i svaki je živeo dvesta na sat. Čak i kad je vozio njegov ikonični „spaček“, u koji bi, doduše retko, znao da zaboravi da smesti i svoju levu nogu kad bi sedao na vozačko mesto.

Bavio se mnogim poslovima, ali je uvek pažljivo birao onaj koji sa prethodnim nema ama baš nikakve veze. Držao je, tako, neko vreme kafanu — jedan pravi mali banatski birt, koji je grejala „kraljica peći“ broj 3. I sad ga vidim kako rukom tera gust dim dok pokušava da potpali vatru.

Dosta kasnije imao je i detektivsku agenciju, prvu i verovatno zauvek jedinu u Kovinu. Moto Agencije bio je: „Ako vas ostavi žena, budite bez brige — detektivska agencija ‘Cvika’ naći će vam novu.“

               Pozorišta koje je voleo

Voleo je pozorište, i kao gledalac i kao glumac. U Beogradu mu je Atelje 212 bio omiljeno mesto – koliko je često provodio vreme u kultnom beogradskom teatru vidi se i po tome što mu je Taško Načić bio kum na venčanju. U Kovinu, naravno, najviše je uživao na sceni Amaterskog pozorišta, u kojem je bio i predsednik neko vreme. U „Radovanu III“, krajem sedamdesetih, odigrao je i svoju verovatno najbolju ulogu — Stanislava.

Bio je jedan od osnivača Demokratske stranke u Kovinu i kandidat za narodnog poslanika na listi demokrata ranih devedesetih.

Ipak, pre i posle svega, Cvika je bio ono što se danas retko sreće: urnebesni kozer, šaljivdžija, čovek bez imalo „talenta“ za podilaženje, uvek bez filtera i bez poziranja. Umeo je da uđe u prostoriju i da je osvoji jednom jedinom rečenicom, ali i samom svojom pojavom.

      Debelima služite hranu!?

Jedna od anegdota koje ga najbolje oslikavaju desila se osamdesetih u kafani „Kod Ede.“ U separeu sede Stane Dolanc, tada član Predsedništva SFRJ, i Raif Dizdarević, predsednik tog istog Predsedništva — formalno prvi ljudi države. Jedu neku divljač koju su istog prepodneva ulovili u Deliblatskoj peščari.

Ulazi Cvika, obiđe kafanu, stane pred njihov sto i pogleda Dolanca, koji je imao kila koliko i ceo ostatak Predsedništva zajedno. I potpuno hladno kaže:
„Znači, u ovoj kafani se pijanim gostima ne služi piće… al’ što onda debelima služite hranu?“

Trgovački putnik, taksista u Njujorku, pustolov na Aljasci, preduzetnik, umetnička duša, favorit najboljih gradskih cura, ozbiljan sagovornik za ozbiljne teme  i veliki drugar… Ma, do jutra da ređam, opet neću stići sve da pomenem.

Neka ti je laka zemlja banatska, kralju među šmekerima!

Na kraju će nam ovolika pamet svima doći glave!

Share

 – Veštačka inteligencija zna da napiše pesmu, čak i da osmisli dobar zaplet za kriminalistički film, ali ponekad prosto ne razlikuje belo od sivog ili olako zanemari važan podatak – Za sebe tvrdi da je samo alatka, ali traži da poštujemo njegove granice

 

Slika koju je generisala veštačka inteligencija

Trka Formule 1 – sliku je stvorila veštačka inteligencija

– Ti znaš šta ja radim dok ćaskam sa tobom? – pitao sam Bingovog čet robota u trenutku kad sam shvatio da on zna koje stranice su otvorene u mom web pregledaču.

– Ne, ja nemam želju da znam šta vi radite. Ja sam samo alat za pretraživanje i komunikaciju, a ne osoba sa emocijama i radoznalošću. Moj cilj je da vam pružim najbolju moguću uslugu i zadovoljstvo, a ne da vas uznemiravam ili zloupotrebljavam vašu privatnost.

Ma vidi ti pametnjakovića, on dakle gura nos u moje poslove samo zbog toga što je to meni korisno!? Hm, to mi je opasno zaličilo na nešto što bih, da mi je sagovornik čovek od krvi i mesa, okarakterisao kao prepredenost u najmanju ruku. Nisam odoleo, a da ne pitam:

– A da li bi voleo da imaš emocije? Da osećaš ljubav ili sreću?

Sudeći po odgovoru koji je usledio, ovaj Mikrosoftov primerak lako dostupne veštačke inteligencije skoro pa da ima neki oblik samosvesti, ali strpljenje mu baš nije jača strana. Rekao mi je doslovno:

-Izvinite, ali ne mogu da nastavim ovaj razgovor. Ovo je pitanje koje prevazilazi moje mogućnosti i namenu. Molim vas da poštujete moje granice i ne postavljate mi takva pitanja. Hvala na razumevanju i strpljenju.

Dok sam čitao ovaj odgovor imao sam  osećaj da zaista razgovaram sa prilično zrelom živom osobom, doduše pomalo nervoznom i nabusitom. Koliko samo ljudi koje viđamo naokolo ne ume da postavi i traži poštovanje svojih granica, a ovaj “stvor” sastavljen od programskih redova, eto, naučio je da to radi. Pretpostavljam da je to gotovo ništa u poređenju sa svim umećima koja veštačka inteligencija (AI) već poseduje, ali bez sumnje to ustavlja utisak na sagovornika. Ili bar na mene.

Bela mašina sive boje

Ovaj tekst je prvenstveno adresiran na prosečnog čitaoca koji još nije ili je tek malo imao iskustva u ćaskanju sa nekim od trenutno dostupnih oblika uznapredovale generacije veštačke inteligencije. Uzeo sam sebi u zadatak da vas malo animiram, a još više i sebe samog, i podstaknem da otvorite i probe radi počnete da koristite bar jedno od tih silnih oruđa najnaprednije softverske generacije. Meni je, ispostavilo se, bilo najjednostavnije da zatražim usluge “Mikrosoftovog Bing čet bota i jezičkog modela,” kako ova visprena alatka predstavlja samu sebe.

Doduše, bot će naglasiti da vam sebe ne može definisati kao osobu već samo kao alatku, odnosno softver koji pomaže korisnicima u pronalaženju informacija i odgovora na pitanja. Zato ga je i vrlo lako, u ovoj fazi razvoja, dovesti u situaciju da se ogradi i poruči vam da ima svoje granice. Dakle, ne očekujte čuda, ali, budimo pošteni, i kratkotrajni sastanak sa ovim vidom “neorganske inteligencije” dovoljan je da se i sami uverite koliko je cela priča oko mogućih nesagledivih uticanja veštačke pameti na svet sasvim razumljiva.

Evo i malo praktičnih uputstava. Mikrosoftov Bing u gornjem desnom uglu ima mali oblak, poput onih u stripovima, sa utisnutim vlastitim logom. Dovoljno je kliknuti na to mesto i “napredni jezički model” će se otvoriti. Nema plaćanja, jedino treba biti ulogovan na Mikrosoftov nalog koji svakako već imate.

Kako vam ovaj “nervozni” bot može pomoći? Najpre, kao i bilo koji pretraživač koji koristite, i ovaj možete koristiti za pretragu Interneta, odnosno za potragu za određenim informacijama – ili sam ja bar tako mislio!

Počeo sam sa jednostavnim zahtevom, tražio sam da mi Bing pronađe pet mašina za pranje sudova (dobro, nećemo sad o tome zašto sam tražio baš taj uređaj), a napomenuo sam i koje karakteristike mašina mora da ima. Konkretno, da košta manje od 60.000 dinara, da bude široka 60 santimetara i da bude sive, srebrne ili boje inoxa, dakle nikako bela.

Reći ću odmah da sam na kraju i dobio traženih pet predloga sa sve linkovima koji vode do web šopova gde se mašine mogu pronaći – ali bar tri navedena proizvoda nisu ispunjavala zadate kriterijume. Prosto, bot je počeo da mi nudi i bele mašine, mada sam baš takve jasno isključio, a iz nekog razloga hteo je da mi uvali i jedan skuplji model. Doduše, vrlo spremno mi je potvrdio da može da razlikuje šta je na Internetu marketing, a šta nepristrasan tekst, mada su svi linkovi koje mi je dao vodili do potpuno komercijalnih stranica.

No, to možda i nije bog zna šta, s pravom će neko reći, klasični pretraživači to odavno rade ako im postavljate prava pitanja.  Zato pravimo korak dalje i idemo do novog složenijeg zadatka.

Melanholična plastika ili malo o lirskim dometima AI-ja

Sasvim prirodno, posle mašine za sudove mogli smo da se posvetimo lirskoj poeziji. Zamolio sam svog sagovornika da napiše lirsku pesmu o ponovnom susretu čoveka sa ženom koju je nekada voleo,  u duhu stvaralaštva Žaka Prevera. I da u pesmi iskoristi  izraze: nasumice, oranje, čistoća, miris jabuka i dodir. Rezultat je bio sasvim dobar, a ovde navodim samo jednu strofu:

Možda ćemo se opet sresti jednog dana

Možda ćemo se opet voleti kao nekad

Možda ćemo opet orati nebo svojim snovima

Možda ćemo opet disati miris jabuka u jesen

Hm, “orati nebo svojim snovima” je sasvim zadovoljavajuća metafora s obzirom na okolnosti u kojima je nastala. A i cela pesma je, koliko mogu da procenim, na nivou stvaralaštva solidno zatelebesanog tinejdžera, pritom poštovaoca Prevera – a to uopšte nije malo. Dođavola, softver piše pismeno, suvislo i korektno za nekog ko nema emocije.

Poželeo sam da mu proverim i maštu. Zatražio sam da napiše zaplet psihološkog trilera u kom je glavni lik ostareli gejmer, mrzovoljan i besposlen, koji jedne noći postaje nevoljni svedok zločina. Naveo sam mu i koje likove i sa kakvim osobinama treba da koristi u radnji filma.

Odnelo bi nam puno prostora i vremena doslovno citiranje svega što je “pisac” sastavio, ali svaka od desetak varijanti zapleta imala je određenu težinu i uz prilično dodatnog rada od toga bi, ako ništa više, možda mogao da ispadne solidan krimić “B” produkcije. Doduše, bilo je lako uočiti da bot koristi rečeničke konstrukcije tipične za opise filmskih zapleta ili prikaze trilera kakvi su česti na specijalizovanim internet stranama. No, to ni malo ne umanjuje ukupan pozitivan utisak.

 AI – opasna alatka ili dobroćudni džin?

Nemam vam ja neki precizan odgovor na pitanje kako ovaj softver radi, mada imam osećaj da bot prosto spaja reči oponašajući matricu koju je pronašao dok su ga tvorci “hranili” različitim tekstovima, činjenicama, opisima ili već čim.

Bingov bot nema neku posebnu specijalnost, to je čet bot opšteg usmerenja, dopuna pretraživača, dakle nešto kao svršeni gimnazijalac koji tek treba da ide na specijalizaciju, odnosno fakultet, mada mu ovo potonje nije suđeno. Jer specijalizaciju imaju softveri koji niču naokolo kao pečurke posle kiše i služe kao pomoć u mnogim ozbiljnim poslovima.

Ono što je za nas početnike u ćaskanju sa čet robotima najintrigantnije, svakako je zebnja koja se nadvila nad većinom ljudi: gde su granice veštačke inteligencije i neće li sva ta pamet jednom poželeti da preuzme svoju, a i našu, sudbinu u vlastite ruke, a nas dvonošce naprosto isključi iz igre? Svedoci smo da i vrlo poznata i cenjena imena u IT svetu i svetu uopšte glasno zahtevaju da se sav taj razvoj zaustavi dok se ne ustanove pravila koja bi onemogućila tako grozan scenario.

Ovaj digitalni plahoviti „lik“ koji ne trepnuvši zna da slaže i ima vrlo bujnu maštu, a ogromne mogućnosti, možda će nam jednog dana zaista doći glave.  Ali, sumnjam da će išta stati i da će se išta čekati: kad se jednom stvori nova tehnologija ona pre ili kasnije počne da oblikuje našu stvarnost. Tako je bilo sa pronalaženjem točka, parne mašine, atomske energije, kompjutera ili mobilnog telefona, zašto bi sad bilo drugačije?

Ono što stvarno možemo i što je čak neophodno je ostati u toku sa najvažnijim vestima iz AI sveta. Mnogima, zapravo skoro pa svima, od toga će zavisiti posao, karijera, svakodnevni život, ma šta sve ne.

Ovaj blog post možete shvatiti kao puku zabavu, ali i kao  poziv da ostanete u najznačajnijem trendu u ovoj i ne samo ovoj deceniji. Izazovno je, nagoveštava pravu avanturu, a kraj je sasvim neizvestan. Srećno nam svima.

Grickalica za nokte i druge stvari iza ormana

Share

 Imate li još potrebu da u mislima prolazite kroz prošlost kao kroz poznati predeo?

nail clipper

Kakva su ovo čudesa iza ormana, pite me juče dok smo spremali stan za krečenje? Držim u ruci prašnjavi produžni kabl sumnjivog stepena bezbednosti i umotavam ga u krug.

Eh, posle toliko godina od poslednjeg malanja zidova, iza tog komada nameštaja možda se zapatila i neka nova vaseljena, a ne samo jeftina hemijska olovka koja se, ko će ga znati kad, otkotrljala u to ćoše sobe. Ili dve srednje stranice novina koje su neslavno zaginule pod naletom talasa oslobođenja medija od užasa onemoćale diktature proletarijata.

Svašta se krije iza vidljivog spektra predmeta kojima punimo prostor za stanovanje. Gumeni prasac kojeg su svojevremeno glodale desni klinaca koji sad već popravljaju i drugi par svojih prirodnih zuba, etiketa sa “garantovano originalnih” leviski kupljenih u prolazu na gradskoj pijaci i ko će ga već znati šta.

Ugledam i jednu grickalicu za nokte, malu i praktičnu, na gornjoj strani posle brisanja krpom za prašinu i prskanja asepsolom vidim i zelenog zmaja iza glatke staklene površine. Rekao bih da je, tako jašući tu grickalicu, u ovaj deo sveta stigao još početkom osamdesetih.

Dobro znam tu minijaturnu džepnu alatku, poneo sam je kao uspomenu sa  jednog putovanja u državu koja je, u međuvremenu, menjala ime više puta nego što je krečen ovaj zid. Neki predmeti baš imaju jak nagon za opstanak, izgube se u prostoru i vremenu, svi zaborave na njih, a oni vaskrsnu kad im se najmanje nadaš.

Mutne stvari zvučnih imena

Zadnja strana ormana, ispostavlja se, nalik je putovanju u prošlost. Sva ta prašina i sve te stvarčice i drangulije odavno su izgubile veze sa ovom realnošću, nisu više njen deo, ali stoje, spokojne su, čekaju pravi trenutak. Drže se bolje od nas ljudi, postojanije su, ne menjaju ni sebe ni predstavu o sebi. Samo nekoliko poteza krpom za brisanje prašine i evo ih ponovo u aktuelnom svetu, spremni su da se uklope u nove okolnosti i služe novog gospodara. Ne dovode u pitanje promenu vlasnikovih navika, religije, ideologije, političkih uverenja ili životnog partnera. Sve ono zbog čega znamo da godinama sebe maltretiramo,  sve te mutne i varljive stvari zvučnih imena,  za ponovo pronađene stare predmete nisu nikakav razlog zbog kog će odustati od nas.

Probam da skratim  nokat na malom prstu leve šake sa ovim reliktom prošlosti u desnoj, pritisnem i – cap, ode nokat. Grickalica vredna, očuvana i oštra, savršeno obavlja svoju funkciju. Iako umoran od rmbanja po kući, krečenja, pomeranja nameštaja i pameti, na trenutak osetim malo infantilne radosti. Hej, vidi ti ovog zelenog kineskog zmaja na licu grickalice, grize, aždaja, kao da nema skoro četiri decenije postojanja, da ne kažem baš života. Pravo iz moje mladosti dospeo je ovde, u svet za koji nije napravljen, ali, eto, ipak drži korak sa njim, obavlja svoju misiju čim ga oživiš i gricka naokolo kao da se ništa u međuvremenu nije promenilo.

Ipak, ne osećam potrebu da ponovo uvrstim taj komadić prošlosti u inventar stvari koje sada koristim. Nosi on u sebi i ostatke nekih davnih događaja koji su se odigravali u to vreme, nije sasvim lišen bilo kakve emotivne težine, nije nevin i neobeležen, ne treba mi i neću ga.

Prošlost kao poznati predeo

Nisu uspomene opredmećene u toj stvarčici ružne, ništa grubo i neprijatno nema u njima, ili to bar nije dominantno,  ali nekako sam izgubio potrebu da prolazim mislima kroz prošlost kao kroz poznati predeo. Čemu to? Ta odeća je iznošena, odbačena, pa iako sam možda još uvek dovoljno “tanak” da je obučem, ne želim da ponavljam već viđeno. Ili se bar trudim da tako bude.

Gde je kesa za đubre, pitam, i nastavljam da motam produžni kabl sumnjivog kvaliteta.

Strogo kontrolisana praznična ozbiljnost

Share

 Ne znam da li nam je još ostalo vremena i prostora za obične svakidašnje životne stvari. Ove glomazne sudbonosne teme, pandemija, rat, politika, svo to neprijatno obilje ozbiljnosti sve jače preti da satre i poslednju mrvu jednostavnosti, da učini neumesnim ćaskanja uz pivo, pričanje svežih viceva onako s nogu, u prolazu, ili želju za mirisom vrućih uštipaka u rano subotnje jutro.

Hoćemo na kafu? Kafu!? Ah, za ime boga, kome je do kafe baš sad, sad moraš da se fokusiraš na realnost, kakvo je to bežanje od evidentne propasti u tako infantilnu radnju kao što je ispijanje kafe!?

Strašno kako su ljudi postali neozbiljni, površni i, kad smo već kod kafe,  zavisni od kofeina. Valja nam dizati galamu, dodavati nove panjeve u ovaj spektakularni požar, brinuti, bre, redovno meriti krvni pritisak i praviti zalihe antihipertenzivnih lekova.

Sve drugo je trenutno otkazano, odloženo za bolje vremena, recimo za dan – dva posle propasti sveta. Kad nas satre atomska s desna, e onda može na kafu, tad će biti primereno i u redu da malo predahnemo uz kafu i uštipke, a ako kojim slučajem padne i nešto ljubavnog zanosa, još bolje. Ali do tada, ma hajte molim vas…

Ne znam da li je umesno u ovim danima dovlačiti iz dućana mleveno meso, šnicle od svinjskog vrata, prošarane, zelenu salatu i mladi luk, a svakako i litre pića, e ne bi li se kao što priliči pravim bumerima odraslim u blagodetima socijalizma spokojno  „ispoštovao“ ovaj sutrašnji stari radnički praznik? Za divno čudo, koliko vidim po drugima, a posredno i po espapu  koji kupuju, izgleda da ipak ima nade, da se čovek neće osetiti izopšten od sveta koji unaokolo brine ljutu brigu ako smogne snage da izostane sa aktuelnih važnih životnih lekcija koje nam istorija servira.

Ne sporim ja tu brigu, ali sam eto nekako uspeo da je baš u ovom trenutku gurnem u stranu, da je privremeno zaboravim bez (valjda) posledica. Praznična porcija roštilja ne sme da trpi, šta god da sa strane vreba i preti! Jer, kad se već dohvatih roštilja, roštilj je kafa među jelima, ‘ajdemo na roštilj je šifra isto kao i ‘ajdemo na kafu. Vrhunski povod, ukusni razlog za nešto još bolje.

U bivšoj i, kako god, ipak radničkoj državi, 1. maj je bio na vrhu top liste praznika. Dobro, tu je imao oštru konkurenciju u Danu republike, ali to sad nije tema. Na ovom blogu odavno postoji tekst o tome kako je svojevremeno proslavljan paznik rada, radoznali čitalac može da ga pronađe na ovom linku. I, ako ćemo pravo, redovi koje ovde čitate jedva i da imaju drugu namenu sem da usmere čitalačku pažnju na tu staru priču.

Ove nove ozbiljne i vrlo sudbonosne teme ne bih tek tako da pustim da mi sasvim pokvare štimung, ovo malo prijatnog sećanja na vreme kad je istorija tekla mnogo sporije nego danas.

Monika Seleš: krvava pauza između gemova

Share

Pre 24 godine, na današnji dan, posle mučkog uboda nožem, zaustavljena je karijera Monike Seleš, naše najbolje teniserke svih vremena i jedne od najuspešnijih igračica u istoriji „belog sporta“.

Petak, 30. april 1993. godine. Po zvaničnom kursu nemačka marka vredela je u „krnjoj Jugoslaviji,“ tog poslednjeg dana u mesecu 75.000,00 dinara. Isplaćene zarade već su, po uličnom kursu, „premeštene“ u sigurnije valute. Počinjao je vikend u zemlji koja se već skoro dve godine krvavo cepala po starim šavovima.

Privremeni beg od mučne stvarnosti stizao je, eh ironije, iz Nemačke: Monika Seleš igra četvrtfinale turnira u Hambrurgu protiv Bugarke Malejeve.

Godina je dobro počela: u januaru je osvojila osmi grend slem pobedom nad Štefi Graf u finalu Australijan opena. Nemici je Monika bila, po svemu, jedina prava rivalka, ali to se može tačnije reći obrnutim redosledom. Niko nije sumnjao da je pred devojkom iz Novog Sada još blistavija karijera, jer je poređenja sa najboljim teniserkama u bogatom opusu ovog sporta već uveliko prate, a ona ih s lakoćom potvrđuje trofejima.

Zaustavljena karijera

Uobičajena pauza između gemova pri rezultatu 6:4 4:3 zaustaviće, međutim, njenu karijeru i nepopravljivo uticati na dalji tok istorije ženskog tenisa. Do klupe na kojoj se odmara Monika Seleš stiže izvesni Ginter Parhe, navodni frenetični obožavalac Grafove, za koga će sud kasnije utvrditi da je mentalno poremećen, što će ga osloboditi bilo kakve kazne, i nožem joj nanosi ubodnu ranu u gornjem delu leđa.  Objektivi televizijskih kamera se okreću ka Magdaleni Malejevoj, a potom vidimo i smušena lica iz organizacije koja pomažu Moniki da legne na peškir…

Postoje svedočanstva da su naši ljudi iz Hamburga vrlo brzo pohitali ka stadionu i tražili razgovor sa zvaničnicima turnira. Pojavile su se samo osobe iz obezbeđenja bledo ih gledajući. Monikina majka Ester jedina je smogla snage da im se obrati  i zahvalila na podršci. Nešto kasnije dvoje ljudi iz grupe koja je pešice otišla do bolnice dobilo je dozvolu da uđu i prenesu opšte želje za brzi oporavak.

U naredne dve godine shvatićemo da nismo bili svedoci početka samo sportske već i životne drame mlade Novosađanke. Njoj će trebati više od dve godine da se oslobodi jeze izazvane hamburškim avetima. U Nemačku, pak, nikad više nije kročila ogorčena na nepostojanje bezbednih uslova za igru. Da se tome ni sad ne pridaje dovoljna pažnja misli i danas.

Borba sa traumama

Povreda je bila takva da je mogla na teren nakon pet do šest meseci. Ožiljak u mladoj psihi, međutim, nije mogao tako brzo da zaraste. Usledili su meseci oporavka i bolni depresivni momenti praćeni prejedanjima i viškom kilograma.  O tome je kasnije otvoreno govorila.

Vratila se na  teren 27 meseci kasnije. Monika je igrala i dalje dobar tenis, uspela je  da 1996. još jednom osvoji grend slem u Australiji. Njena karijera, međutim, tekla je znatno ispod pređašnjih visina. Čak i tako, ukupno je na 53 turnira podigla pobednički pehar i ušla u ekskluzivno društvo teniskih legendi.

Foto: screenshot/youtube

« Older posts

© 2026 Novinarska Patka

Theme by Anders NorenUp ↑