Novinarska Patka

Blog Dragana Radovića

Page 3 of 24

Hladna piletina i drugi ostaci praznika

Share

Kraj praznika po pravilu nas zlobno suočava sa svim našim manama u kojima smo pokušali da ležerno uživamo tokom praznovanja. A najviše sa ignorisanjem stvarnosti.

pile-u-frizideruNe otvarajte frižider bez preke potrebe! Ni u ostavu ne gurajte glavu! Sve te načete flaše i poluprazne kutije sa “sitnim kolačima” zaista vam više nisu od neke koristi.

Korpu sa smećem iznesite bez podizanja poklopca. Oprezno, kao da prenosite krijumčareni uranijum, odnesite te neopozive dokaze svoje neumerenosti u jelu, piću, cigaretama i ko će znati još u čemu, do prvog kontejnera. Okrenite glavu, kao kad počne informativni program na malom ekranu vašeg TV prijemnika, i prospite izdajnički sadržaj ne gledajući ga. Ma bacite i korpu u zarđali kontejner!

Kraj praznika po pravilu nas zlobno suočava sa svim našim manama u kojima smo ležerno uživali tokom praznovanja. Jer, dok su vrline teške za nošenje kako bi nas ojačale, mane su za opuštanje i blesavljenje, te pojaseve za spasavanje u maglovitim vremenima.

U redu, svi čekamo ovakve long size praznike, odmore i ostale ekskurzije van životnih klupa. Rad je OK, ali čak i kad nam prija, kad kažemo da “volimo svoj posao”, to je, cenjeni publikume, kuluk. Katkad prijatan, ali kuluk.

Svaka stvarčica, naravno, ima i “pismo” i “glavu” čak i kad nije novčić. Pa tako i zasluženo i zakonom opravdano prepuštanje čarima hedonizma i neokonzumerizma dođe na naplatu. Čak i kad se uračuna da ste postpraznične glavobolje već avansno platili na kasi obližnjeg dućana ili pred tezgama tzv. zelene pijace, pravi inkasant će tek s prvim satima novog radnog dana doći lično kod vas.

Umorni kao prosečno depresivni stanovnik Srbije, a bogme i “Regionlenda”, otežali od viška kalorija pokupljenih sa svoje i gostinskih trpeza, izopšteni iz sveta Harija Potera i još slinavi od preteranog gledanja ‘ladnog mora oko Titanika, sad se nevoljno budimo i čudom čudimo. Šta je ovo, ‘bote?

S blagim osećajem izgubljenosti u vremenu i prostoru, krmeljavi od snova koji su nam dekorisali praznike, eto nas zatečene u prostoru u kojem su iluzije zamenile stvarnost, a ozbiljne priče preštampane bajkama u kojima uvek pobeđuje dobro. I u kojem televizori tek s vremena na vreme služe za prikaz mile nam stvarnosti. A i za bakin hekleraj, taj poslednji folklorni simbol izgubljene duševne nevinosti jednog društva.

Eto nas usred najuspešnije marketinške akcije ikad – u uverenju da smo savršeno živi, da se sunce uvek iznova rađa, da praznujemo kako bi se orni i čili vratili na posao, da ove gaće koje nosimo još mirišu na prodavnicu konfekcije i da se nikad luđe i veselije nismo zabavili uz pesme i igre svih naših krajeva i studija.

I zato, batalite ta svetla frižidera. I ona se gase čim prestanu praznici.

Šta tamo više mogu da osvetle osim ogromnog ovala na kom leži izgriženi komad ledene piletine?

Fotografija preuzeta odavde.

 

7 načina za spasavanje vlastitog života

Share

Nema još mnogo?  Sve je spremno? Možda još poslednje glancanje cipela ili plaćanje računa, tek da vas ne bije maler u 2014. godini? Možda će vam i ovih 7 „večnih saveta“  pomoći da lakše zakoračite u Novu godinu.

Srecna-Nova-2014-godinaNe žurite nikud, žurba je uvek smešna, nosi zarozane čarape i otima vam radost uživanja u milion malih stvari koje postoje kraj vaših puteva.

Dogovorite se sa sobom koji je vaš glavni put. Posle možete, po miloj volji, da hodate i zaobilaznim stazama.

Ne spavajte u čarapama ako želite dugu i uspešnu vezu!

Izjutra se nasmejte svom odrazu u ogledalu. Tek da, do sledećeg leganja, ne shvatite sebe previše ozbiljno. Previše ozbiljnosti stvara bore, kvari ukus jelu i smeta vam da još više gužvate noću čaršave.

Ne čekajte da vam se stvari nagomilaju, ali ne robujte ni nervoznoj potrebi da što pre uradite ono što je neophodno. Gospodarite svojim obavezama jer će, u protivnom, one za slugu uzeti vas.

Potražite pomoć kad nešto ne možete sami. Ako je i ne dobijete, bar ćete znati na koga u životu ne bi trebalo previše da računate.

Ne potcenjujte sreću, ona je važna u životu. Ali, pazite, sreća je lenja i nikad ne ide bez cilja unaokolo. Ako vi ne znate šta ćete sa srećom, zašto mislite da bi ona morala da zna šta će sa vama? Sreća ne koristi Gugl!

Ne trudite se da vas svi zavole. To je moguće do određene granice, ali posle toga prestaće da vas vole i oni koji su gajili iskrena osećanja prema vama. Znam, znam, vi to znate. Ali znanje samo po sebi ne vredi ni zrno boba ako ga ne “pustite u pogon.”

Budite cepidlaka u ljubavi, ali poštujte one koji vas vole čak i kad niste spremni da im to uzvratite. Možda vam se čini da nije tako, ali setite se da u svakom trenutku svog života možete bez greške da navedete imena onih kojima ste važni. Neće biti da ih ima baš dovoljno da napune autobus!

Budite strpljivi, ali nemojte to da poistovećujete sa čekanjem. Strpljenje i čekanje nisu jedno te isto.

Čekanje je za lenštine, a strpljenje za energičan svet koji želi da vidi sve detalje svog života pre nego što sklopi sve lego kockice koje skuplja od detinjstva.

I najvažnije – zaboravite sve ovo i napišite svoja pravila! Ko sam ja i ko je iko na svetu da vam govori šta je dobro za vas?

To znate samo vi. I samo vi imate prava da proživite divan život ili da ga upropašćavate svakog dana iznova.

Srećan vam izbor! 🙂

 

A ako ste pomalo šašavo i romantično raspoloženi uoči dočeka, možda će vam biti zanimljiva i ova priča. Ako se prepoznate u njoj, to nije do mene! 🙂

Uloga mojih rođaka u razvoju Windowsa 8.1

Share

Vi ste od onih “porodičnih majstora”, ljudi koji znaju da poprave poneki uređaj po kući? Sudbina vas je gorko kaznila, kao i mene. Od kad sam na varljivom glasu da “znam da petljam oko kompjutera” izgleda da nijedan kvar ili “uvođenje tehnološke novine” u užoj i široj familiji i u krugu prijatelja, ne može da prođe bez mene. Skoro da me više ništa ni ne pitaju – samo zovu. Ovako.

instalacija-windowsa-8Uporna zvonjava telefona probudila me je u ranu zoru. Sa druge strane žice uši mi je parao dramatičan i usplahireni glas strica Milanka:

– ‘Bro jutro, sinovac. Znam da te nisam probudio…

– Ma otkud, znaš da ja nikad ne spavam u pet posle ponoći, uzvratio sam mu pozdrav promuklim glasom.

– E, pa ako si ustao, ajd’ molim te skokni do moje firme, ovde me teške muke napale, samo ti možeš da mi pomogneš.

– Samo ja? – ‘bajagi sam se zapanjio. U prevodu, kad Milanko izgovori tu „mantru,“ posle nje sledi nešto kao molba da njegove kompjutere u malom preduzeću koje ima reanimiram i vratim u „vozno stanje.“ I tako neoriginalno potrošim jedan dan života. Da stvar bude još gora, pritom bih morao da koristim davno izgrebane instalacione diskove Windovsa sa početka 21. veka, tu poslednju softversku investiciju na koju je moj rođak bio spreman.

– Opet neka frka sa kompjuterima, zar ne?

– Jeste, kako znaš? Nešto je pošlo naopako, sinovac, a tek će da se sruči u propas’ ako mi ne uspostaviš red ovde. Klijenti traže izveštaje, poslovni partneri projekte, knjigovođa mi kaže da sam Kir Janja, mada ja tog gospodina uopšte ne poznajem al’ osećam da je to neki nepopularan čovek. Ide kraj godine, poslove moram da posvršavam, pare da naplatim, a sve stalo! Ovo je, ej, zavera kompjutera! Spašavaj me, ne pitam šta košta!

Nova softverska krila strica Milanka

Znam da stric uobičajeno kuka i kad na manje nevolje naiđe, ali sad je prvi put rekao da “ne pita šta košta!” To me je više iznenadilo nego da su u vanrednim vestima objavili dolazak vanzemaljaca! No, s druge strane, bilo mi je pomalo i drago što ću najzad imati odrešene ruke da taj njegov “informatički inventar” dovedem u upotrebljivo stanje. Šta više, prava prilika da firma strica Milanka dobije nova softverska krila. Kompjuteri, koje je na moj nagovor nedavno kupio, zaslužili su da se “voze” na novom operativnom sistemu.

U Milankovu kancelariju ušao sam pola sata posle našeg razgovora, neispavan i žvaćući kiflu kupljenu usput.

– Ostaješ pri onom da “ne pitaš šta košta?” – tražio sam da mi još jednom potvrdi.

– Pa…ne bi baš da se rasipamo, dete, teška su vremena…

– Nećeš ništa da rasipaš, koštaće koliko i vredi, a dobićeš kompjutere sa najnovijim Windowsom koji je izašao. Čuo si za 8.1?

Otvorio je onu fijoku na radnom stolu koja može da se zaključa i izvadio jedan dobar nov model mobilnog telefona.

– Je l’ to ovo? Pratim ja sve novo, znaš da nisam k’o oni stari što ne znaju ni daljinski da okrenu na pravu stranu.

– Opa, otkud tebi windows smartfon? Mora da si ga dobio na poklon, priznaj?

– Jesam, kupila mi tvoja tetka za godišnjicu braka. Znaš da je uvek bila pažljiva oko mene.

– Znam, to joj je jedina mana. I jesi li naučio da se snalaziš sa novim telefonom?

– Nego šta, jedva da ga ispuštam iz ruke od kad ga imam!

Hm…softver koji ubrzava hardver

Space-Theme-for-win-8– E, tek sad ćeš da mu otkriješ sve strane. Na ove tvoje kompjutere instaliraćemo novi Windows 8.1. To to je “kompjuterski brat” ove telefonske varijante “osmice.”. A pride, i meni najvažnije, sad ćemo da pustimo instalaciju i za kratko vreme imaćeš sve za rad što ti treba da te ti tvoji poslovni neprijateljski nastrojeni prijatelji ne gnjave. Važi?

– Naravno! Oćeš da kažeš da ćemo moći da nastavimo posao za sat vremena, a za to vreme da popijemo kafu?

– Tako nekako. Samo ću ja čaj.

Nastavak naslućujete. Prelazak na Windows 8.1 je, u prvom trenutku, zanimljiv vizuelni doživljaj, ali ubrzo se ispostavi da je mnogo više od toga. “Obojićete” je po svom ukusu, lako prilagoditi svom viđenju radnog okruženja uz prilično iznenađenja što se na istom hardveru softver odaziva vidno brže.

Komande su intuitivne, standardne za windows i nema posebnih “traganja” kad treba izvesti neku “operaciju” na kompjuteru. Ako imate i telefon i tablet pod prilagođenim verzijama “osmice”, ova dva uređaja lako će “komunicirati” i međusobno i sa kompjuterom.

Mlađi nekad bolje znaju!

Ostao sam još malo kod Milanka i posle instalacije, taman dovoljno da dočekam i njegovog sina. Ušao je u firmu držeći tablet i, naravno, odmah “uhvatio” vaj-faj.

– Opa, evoluiramo. Ja sam mislio da će stari sa XP-ja da pređe na devedesetpeticu! Kako si uspeo da ga ubediš da nabavi “osmicu?”

– Umesto što me ispituješ, zar nije bolje da to znanje upotrebiš korisnije? Što ti ne bi brinuo o kompjuterima u firmi svog oca, ja imam bar malo više obaveza nego tinejdžerski tehnoman poput tebe, a?

– Jes’ pa da me posle cela familija zove kad god im nešto zabaguje! Ti si živi primer da ne treba pokazati uvek šta znaš! Buuu!

Eto, i od mlađeg od sebe nešto da naučim!

 

Kad sam se vratio kući čekao me je mejl sa ponudom da na blogu napišem tekst o svom viđenju Windowsa 8.1

Jasno vam je, sigurno, da sam se na poziv odazvao.

http://technet.microsoft.com/en-us/evalcenter/hh699156.aspx

Link za preuzimanje win8 i tromesečnu besplatnu probu.

Blogomanija 2013 – nema bloga bez lopate!

Share

Ako je prva #Blogomanija na Staroj planini pokazala da su blogovi i događaji povodom njih dovoljno atraktivni za izveštavanje u profesionalnim medijima, drugo blogersko okupljanje na Kopaoniku konačno je “podvuklo crtu” između neobaveznog “dnevničkog” blogovanja i profesionalnog kreiranja ovog “internet žanra” i sadržaja na Internetu uopšte

blogomanijaDa li idete na planinu da biste uživali u čarima zime ili da biste trenirali spust za narednu takmičarsku sezonu? Jeste li u skijaškim centrima gost ili profesionalac na pripremama? Legitimno je, naravno, i jedno i drugo.

I baš kao što će neko odabrati da se niz snežne bregove spusti iz sasvim amaterskih reakreativnih razloga, tako ima i onih koji to radi profesionalno, “u vidu zanimanja.”

Ta razlika između “rekreativnog” i “profesionalnog”, na kojoj počivaju bar dve industrije, posle “Blogomanije” na Kopaoniku  ima prilike da se svrsta među bitne prekretnice domaćeg i regionalnog blogovanja.

Ako se vođenje bloga (pre)dugo smatralo uglavnom javnim objavljivanjem svojih razmišljanja o “čudnom svetu oko nas”, što samo po sebi svakako nije ništa loše, posle blogofestivala na Zlatnoj planini blogovanje je dobilo ogromnu šansu da se uvrsti u red vrlo bitnih i isplativih poslova. Tačnije, ono to za nekog već jeste.

Utisci posmatrača “sa strane”

Ne donosim vam “vesti iz prve ruke” niti mi je namera da ovde pišem o predavanjima koja su (preko video strima) ostavila na mene najveći utisak, novim licima koja sam upoznao (jer nisam), “umrežavanju” koje nam svima kreira život, spa opuštanju i drugim čarolijama.

Kao neko ko je, sticajem loše karme, nevoljno izostao sa Blogomanije, koristim tu okolnost da ukratko sažmem “odjeke sa planine” u blog post. Pišem iz ugla potrošača informacija koje su, uglavnom onlajn, stizale do mene kad bih našao vremena da ih pratim.

Internet – mesto za stanovanje, rad i zaradu

Obrni – okreni, prilično zanimljiv niz predavača saopštavao je svoja iskustva i viđenja načina na koji se na Internetu može “stanovati, raditi i zarađivati.” Prevedeno na svet blogova, pričalo se ponajviše o njihovoj poslovnoj strani.

Nije bilo previše “suve teorije” i i poruka tipa “blog može ovo, a može i ono.” Svakako da uvek ima nove “publike” koja mora da prevali prve korake u blogovanju i takve informacije nikad nisu višak. No, mislim da me ne vara utisak da se poslednjih meseci pojavila i već etablirala jedna fina skupina šarmantnih, vizualno modernih, a sadržajno vrlo pitkih blogova. I korisnih na različite načine. A tu smesu lepog, pametnog i svima pristupačnog najteže je “umutiti.”

Čitavu Blogolandiju, neveliku i, ‘ajde da se složim, većim delom dosadnu, ipak sad vuku napred i modernizuju je upravo blogovi koji su sposobni da budu “privreda.”

Ne guram ih u prvi plan da bih obesmislio one druge. Ne, blog je tu i da ne bismo ostali bez “glasa javnosti” koji će, kako sada stvari stoje, biti sve značajniji. No, otom – potom.

Dok završavam ovaj tekst, sa Tvitera stiži odjeci “blogerskog rastanka.” (“Učesnike uklanjali grtalicom” javlja Viktor Marković!)

Dokaz više da nema bloga bez lopate!

 

Dečak koji je video Kenedijevog ubicu

Share

Svetski Dan televizije je 21. novembra. Atentat u Dalasu dogodio se 22. novembra. Ova dva datuma kao da nisu slučajno tako bliska

Atentat na Džona Kenedija prvi je događaj koji je u ove krajeve pred nevelik broj TV prijemnika “doveo” ogromno opštenarodno gledalište i tako za dugo vreme ustoličio televiziju na pijedastal glavnog kreatora javnog mnjenja.

atentat-na-kenedijaStajao sam na davno “nacionalizovanom” klaviru smeštenom, ko zna zašto, u ugao “društvenog doma” i gledao sav taj svet koji se tiskao u sali. TV aparat je bio prilično daleko od mojih očiju, ni “slika” nije bila baš najjasnija, ali program je ipak mogao da se vidi. Ni dan – danas ne razumem zašto je ta scena zauvek ostala u mom sećanju urezana pod brojem jedan, ali tako je! Zajedničko čekanje televizijskog dnevnika dan posle atentata na Dž. F. Kenedija i gledanje mrljavih slika iz dalekog Dalasa prvo je sećanje koje sam uopšte “zaradio” u životu.

Sam događaj, ne mislim na atentat već na njegovo medijsko praćenje, još mladu domaću televiziju, o kojoj dobar deo stanovnika YU prostora nije imao baš sasvim tačnu predstavu, svrstao je u red “sveznajuće sile”.

Da napravim poređenje sa sadašnjim poretkom stvari: televizijski aparat, naizgled bezvezna kutija koja troši struju, upravo je u danima izveštavanja o atentatu na ovde neobično popularnog američkog predsednika u svesti mnogih postala nešto poput “Googla” nekoliko decenija kasnije. Ta kutija je ne samo znala sve, “sve” su znali i radio i novine, već je čovek “svojim očima” mogao da se uveri da tu nema “laži ni obmane.”

Jednom “podignuta” institucija gledanja TV dnevnika, započeta upravo tim neverovatnim okupljanjem ljudi radi praćenja informacija iz Teksasa i Vašingtona, otkrila je i onima koji su prvi put videli “mali ekran” šta se sve iza zelenkastog stakla krije.

Rečenica “Bilo na televiziji!” garantovala je superiornost sagovornika i podupirala njegov socijalni i intelektualni status.

Vreme u kojem je televizija počela da dominira u medijskom okruženju moglo je i ovde da počne. A prošlo je samo pet godina od kako je 23. avgusta 1958. Miloje Mića Orlović u probnom programu beogradske televizije vodio prvi Dnevnik.

Mislim da u istoriju uticaja televizije na “široke narodne mase” svakako treba uneti podatak da je upravo to masovno praćenje i “kolektivno gledanje” TV Dnevnika u danima posle atentata na Džona F. Kenedija itekako ubrzalo stasavanje ovog medija u red “najjačeg momka u gradu.”

Svetski Dan televizije je 21. novembra. Atentat u Dalasu dogodio se 22. novembra. Ova dva datuma kao da nisu slučajno tako bliska.

A onda je na vrata zakucao Internet…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

« Older posts Newer posts »

© 2025 Novinarska Patka

Theme by Anders NorenUp ↑