Blog Dragana Radovića

Blogeri kao zbir pojedinaca ili „pulsirajuća asocijacija“ ?

Share

blogerDefinitivno ću upasti u zamku sopstvene definicije „antiblogerskog ponašanja“. A ona podrazumeva i „blogovanje o blogovima“. Ali, hajde, ne možeš biti obućar, a ne progovoriti ni reč o kvalitetu kože, pa, je li, niti bloger koji šapatom priča o svom „hobiju“ (loše izabrana reč).

Naravno, direktan povod za ovaj tekst je članak Dragana Varagiča „Šta je sinonim za ovdašnje blogove – Blogoidi, zatvorene zajednice, uticaj, trash…?”, kao i komentari koji ga prate, posebno mišljenje Miloša Krnete koje se, inače, može naći i na njegovom blogu, u tekstu „Blogopen bez svog bloga“. (Da ne idemo baš unazad do Rajskog vrta, ali sve je i započelo raspravom o BO, ako je to uopšte bitno za nastavak „promišljenija“.)

Pošto su ljudi izneli očigledno različite poglede (i) na temu „organizovanje blogera – da ili ne“, što je moje slobodno skraćeno tumačenje svega napisanog, kao i svaka dobra „mirođija“ skočiću u ovu supu po cenu da budem izviždan zbog kvarenja ukusa.

Blog/sajt u biti je medij, da počnem od te očigledne, čak i zakonodavcu, činjenice.
RainDog, koji, ukoliko sam ga dobro razumeo, drži do blogovanja kao opuštene, spontane i ničim „uokvirene“ lične stvari svakog blogera, u ovoj zanimljivoj razmeni mišljenja iznosi po meni verovatnu tezu da bi svako organizovanje dovelo odmah i do podela (zna čovek u kojoj zemlji živi), navodeći primere UNSA-a i NUNS-a i sličnih cehovskih „kuća“.

Nije mi daleka ova misao, ali, možda i kao posledica činjenice da sam bio član pionirske organizacije u vreme njenog procvata, sve me nešto žulja da kažem kako, već sama činjenica da je nastala ideja, a potom i sam skup blogera, dakle Blog Open, nekako implicira postojanje potrebe da se blogosfera ipak, makad na tri dana, „institucionalizuje“.

Naravno, biće tu i UNS-a i NUNS-a, ali i sindikata ima ne znam koliko, baš kao što i svaka druga „cehovska“, umetnička, pecaroška ili bilo koja druga skupina ljudi koje spaja neka zajednička rabota naprave neku organizaciju kako bi lakše ostvarivali svoje interese koji proizilaze iz onog čime se bave i kako bi bili jača strana u stvarima u kojima se za nešto pitaju? Dobro, svađaju se, mudruju, „defeciraju“ iza ćoška, ali nešto i urade…

Koliko blogera zna da u Vojvodini Sekretarijat za informisanje pri Izvršnom veću ima prilično redovne konkurse za podsticaje medijskog rada i da su tu „u igri“ uvek tv i radio stanice, štampa i – sajtovi. Isto važi i za medijski „ogranak“ Ministarstva kulture RS koji ovih dana treba da objavi rezultate poslednjeg konkursa.

Priličan novac, za naše prilike, zna da ode sajtovima mesnih zajednica ili već nekih „zajednica“ koji, znamo već, pošto budu sklepani postanu isto što i „tapet“ na kompjuteru – mesecima su isti, ako ih iko i otvori.

Oni mogu da učestvuju, jer iza njih stoji neka organizacija, bloger kao fizičko lice, makar imao veoma poznat i kvalitetan blog koji uredno osvežava i ulaže svakodnevno sate rada – ne. Da iza njega stoji neko „pravno lice“, mogao bi i on i svi…To je samo jedan razlog, mada prilično zgodan, po meni, zašto neka vrsta organizovanja treba (ne mora, ali treba) da postoji. Svako, pri tom, ima slobodu izbora – hoću tamo, neću tamo.

Ne mislim da to mora da bude BO, niti sam protiv, ne smatram se kompetentnim da toliko ulazim u taj deo priče, a mislim čak i da je manje važan.

Takođe, sklon sam zagovaranju najlabavije aocijacije jer je najbliža duhu blogovanja, mentalitetu i proceni da „organizacija“ za etablirane blogere verovatno uopšte nije primarna tema, pre svega zbog činjenice da su sami dovoljno jaki da načine od svog bloga instituciju. Na čemu im treba skinuti kapu.

Po meni, dva-tri blogera već sutra mogu da se skupe, registruju neki oblik organizacije, i ponude drugima učlanjenje, a za uzvrat da se tamo gde treba „tuku“ za standardne novinarske povlastice, ne ni tako male, stručne skupove, jeftiniju kupovinu „alata“ za rad i štošta još. Ako se tu nađe, npr. samo pedesetak blogerskih imena, to je već prilično respektabilna pregovaračka „sila“ pred svakim sagovornikom, čak i ministarstvom, a ujedno i sila kojoj će svaka IT/marketinška /trgovinska/ hardverska/ softverska kuća širom da otvori vrata. Ne danas, ne sutra, ali ne ni u dalekom futuru.

Dakle, izuzetno labava, „oscilirajuća“ organizacija (ne mora tako ni da se zove) koja bi proizašla iz češćih okupljanja, a zarad „kulturno – umetničkog“ života i sakupljanja novoiznedrenih znanja o blogovanju i nekih „strukovnih“ beneficija… Ništa „čvršće“ od tog. Lično sam se dosta davno dovoljno „smarao“ u novinarskim udruženjima da bih imao volje da pratim reprizu…
Ilustracija preuzeta odavde.

10 Comments

  1. RainDog

    Ovo je daleko jasnije i razložnije napisano nego što je uradio Krneta pa mi je lakše i da komentarišem opušteno. Čak mi je lakše i da razmišljam kad u startu vidim dobronamernost umesto ocena tipa: “nisu pročitali ništa u životu osim blogova”.
    Dakle, s jedne strane imamo razloge za formiranje udruženja radi zajedničkog nastupa.
    Pred kime i zašto?
    Jedino što mi pada na pamet je da bi se neko od blogera zaštitio ako ga ugrožava država ili tako neko… možda neka kompanija, recimo.
    O tome se govorilo na BO `08 u Boru (Oliver Gassner i Robert Basic), ali ni onda se nije insistiralo na institucionalizaciji, već na korišćenju onoga što blogovi i inače koriste. Povezivanje putem linkova, prenošenja vesti organizovanog pisanja o jednoj temi i slično.
    A sve se to ostvari dok kažeš piksla u blogosferi. Plašim se da bi organizovanje u udruženja ispalo kontraproduktivno u tom smislu.
    Možda grešim, ali teško mi je da zamislim funkcionisanje neke “labave asocijacije”.
    Mislim da ipak postoji značajna razlika između novinara i blogera u smislu da blogeri ne mogu da se podvedu pod jedan esnaf. To bi bilo kao kad bi sve koji pišu olovkom učlanio u udruženje novinara.
    Šta da radimo ja i neko ko piše o pletenju u istom udruženju? Koji su nam dodirne tačke osim što koristimo internet da se iskažemo?
    Smislenije mi je jedno još šire udruženje koje bi obuhvatalo sve internet korisnike i koje bi bilo kao recimo, udruženje potrošača koje postoji i bavilo se sličnim stvarima. Mislim, ako se već pravi udruženje, onda zašto samo blogeri?
    Ali kažem priča o ovome je definitivno tek započela i ja sam uvek spreman da prihvatim druga mišljenja i korigujem svoje stavove.

  2. admin

    @RainDog
    Jeste nezgrapna ta „oscilirajuća asocijacija“, al mi je to nekako ispalo kao najprikladnije za jedan oblik kakve-takve profilisane i organizovanije veze unutar blogosfere. Malo da probam još to da pojasnim.
    Imamo i blogerka o štrikanju i neko o paradajzu, o atomima, i ti, i ja ipak nešto zajedničko: trošimo internet i arčimo ove skalamerije kao i svaki običan korisnik, mada mi stvaramo sadržaje. Sad razmišljam k'o sindikalni „aktivista“ – neko treba da shvati da blogosfera stvara dobar i sad već neophodan deo weba i da zato treba bar kompjuter, aparat, kameru… da kupi bez PDV ili za još manje novca. Mogu ja da jurim sponzora i zaradim to, ali ne vidim u tome suštinu.
    Zašto se ne bi, kao i novinari, izborili za niže cene prevoza – pa pišemo o svetu oko nas. Čim si napisao uzgred pošto je kuća u Malom Mokrom Lugu – nešto radiš za ovaj svet i imaš pravo da obilaziš zemlju kao „povlašćeno lice“ jer o tome pišeš i nečemu doprinosiš.
    Jedan, vrlo bitan razlog, naveo si i sam – moć linkovanja u odbrani od sirove snage novca.
    Pogledaj i druge argumente, poput učešća na konkursima i lakšeg obezbeđenja sponzora za blogerske skupove. Da li bi se organizatori BO mučili oko sponzora kad bi uz njih bilo 200 blogova? Organizovanih makar minimalno.
    Moguće je da mi argumenti nisu jaki, jer ispada da se svode samo na materijalni deo, ali i ne zagovaram jaku organizaciju. Tek toliko jaku da omogući/pomogne da se sav ovaj trud vrednuje kako treba.
    Ne tvrdim da sam bezuslovno u pravu, ali, eto, ima štofa za razmišljanje.
    Inače, nema tako velike razlike između novinara i blogera – i među novinarima jedni pišu o belom svetu, drugi rade crnu hroniku, treći sport. Koliko tek tu ima različistosti.. To potpisujem, od ‘75. sam u tom poslu.

  3. Dragan Varagić

    Priču o organizovanju blogera možete lepo otpratiti na primeru svojevremene Hrvatske blogerske organizacije.

    Svakako, uskoro će biti operativno sprovođenje Zakona o osnivanju udruženja građana, koji će mogućiti da praktično tri osobe naprave udruženje građana. Pa, ako neko želi, neka izvoli… Pitanje je samo da li će se to raditi radi “uzimanja para” od Države, ili zbog nečega drugog.

    Ovakvo udruženje, ako se želi šira podrška, treba i da ostvari neki uticaj…

  4. admin

    @Dragan Varagić
    Uticaj vidim kao “raison de'etre” minimalnog vida organizovanja, – skup pojedinaca, rekao bih, ima i može da u realnosti ostvari manji uticaj nego i najlabavija povezanost. No, jasno je da moje poznavanje načina na koji se uticaj kreira u “Blogolandiji” i stiže do realne tačke ka kojoj je usmeren potiče iz nepouzdanog iskustva, a ne iz dugogodišnjeg i praktičnog i sistematizovanog znanja.
    Mislim da će sve do trenutka kada blogovanje postane ozbiljan posao (ne za sve blogere, razumljivo) pitanje organizovanja biti u senci i ne posebno atraktivno.
    (Ne govorim o udruženju, to je previsok i nepotreban zahtev i, kao što sam napisao, dosta sam ga “upražnjavao” dok sam imao mladalačkog entuzijazma za tako nešto. Sad, sigurno, nemam ni malo.)
    Takođe, moglo bi da se govori i o “uzimanju para od države”, mada to implicira nešto loše. Loše je samo kad bi nekakav “vrh” to pokupio, ali ne i ako to ide svima – upravo jutros su se pojavili rezultati konkursa na kojem su mogli da učestvuju klasični mediji i – sajtovi. Naveo sam zašto nisu mogli i blogeri, a mnogi mladi to zavređuju.Kažem mladi, jer pretpostavljam da su u situaciji kada bi im to dosta značilo.
    Zaista nestrpljivo čekam članak o uticaju blogosfere na real.

  5. Charolija

    Mogla sam da budem član i UNSa i NUNS-a, svojevremeno, ali nisam htela. Mogla sam da budem i član ove ili one partije, e baš neću. Možda ćeš reći da sam neka naopaka ženetina, možda i jesam, ali udruženja i organizacije bilo kakvog tipa po meni su samo mlaćenje prazne slame. Uvek tu neko gore kupi kajmak, dok ostali budu samo “drug član” sa članskom kartom koja “viri dva prsta iz džepa”.

    Niko mene ništa nije ni pitao, ali eto da kažem kad već mogu. Nisam ni novinar, ni pisac, ni bloger, samo neko ko voli da piše, pa sad da li o politici, državi, pletenju, padobranstvu ili deci nije ni važno. Imam svoj mali kutak na web-u i više mi ne treba.

  6. admin

    @Charolija
    OK, sasvim legitiman stav. I ja sam novinar oduvek, na žalost veoma oduvek, pa nisam član ni jednog udruženja zbog nekih svojih razloga koje ću, uzgred, „pustiti“ da se promene.
    Ako ti je dovoljno ovako, da bi se osećala slobodna i vedra, kao što mislim da jesi uz poštovanje svih nas, odlično je i to. Ne treba ni meni nikakva organizacija tipa „moraš“, ali niko se za to i ne zalaže, bar ne ja.
    Takođe, pošto, logično, ne mogu da znam bolje od tebe šta želiš, prihvatam tvoj sud i tvoju želju kao nešto o čemu se ne raspravlja. Neću da upadnem u zamku i budem čovek koji druge ubeđuje šta je bolje za njih – dovoljno mi je da se ogradim i kažem da “mislim da je nešto bolje za većinu.”
    To „ne treba mi“ smatram jakim argumentom, čak i kad nisam siguran da je „ponuda“ dovoljno objašnjena, mada se trudim. 🙂
    Ja mislim da tanušno organizovanje koje predlažem može da donese neke lepe plodove, ali, kad oslušnem bolje eho svojih reči, imam osećaj da ili ne znam da objasnim šta predlažem ili ljudima, naprosto, to nije bitno da bi radili to što rade.
    OK, poštujem taj stav. Podjednako kao i svoj.

  7. Charolija

    E što mi je sad nezgodno. 🙂 Lepo je da se ljudi sa istim ciljevima udružuju ako imaju bilo kakvu, nazovi, korist od toga, ali to nekako nije za mene. Poštujem i ja tvoj stav naravno. 🙂

  8. admin

    @Charolija
    Odlično, zašto bi ti bilo nezgodno. Ja sam malo trapavo objasnio ono što sam mislio.
    I ne zaboravi da pogledaš odgovor na komentar na gornjem postu!
    🙂

  9. Dragana Djermanovic

    Blogeri (kažu neke glob. statistike) bloguju da bi bili free. Da bi oslobodili misli, ideje, iskustva, nedoumice… Dakle nađosmo se (mahom) na webu da pustimo krila.

    Ili je srpskla blogosfera jedisntveni slučaj?! Podržavam građanske inicijative, ali smisao mora biti jasan i logičan.

    Moje viđenje je da način, tema, stil, frekvencija… i SVE drugo na blogu stvar je samo blogera-autora-vlasnika bloga. Ako ti se nešto ne sviđa u stilu blogera – prosto ne ideš na tu w-lokaciju (off topic ali u vezi sa blogerima koji uživaju da bloguju o tuđim blogovima u nedostatku sopstvenih tema; mada i na takvu vrstu “tema” imaju svu slobodu da pišu što se mene tiče. Ali smarate bre!).

    Veliki pozd za KovinExpress, a ovde nekako ostavih koment na nekolicinu skoro napisanih postova ove tematike koje pronađoh na webu.

  10. Dragan

    Veliki pozdrav za Gagu Djermanović uz ogromno poštovanje što si, na ovom komadiću weba, ostavila komentar na temu o kojoj je više blogova pisalo.
    Žao mi je što imam osećaj da nisi stigla da pogledaš tekst iznad (pominju se tu neka kafa i kroasani, a i nejestivi blogovi). Mislim da bi videla da bi ja svaku tvoju rečenicu „ukrao“ – ništa meni tu nije sporno niti protivureči mojoj, možda trapavo napisanoj, ideji te labave blogovske asocijacije.
    Blogovi bi, naravno, bili kao što jesu i kao što će biti, apsolutno free – kao slobodne ptice na nebu ostaće slobodni i blogovi na webu! Skroz!
    Pomalo (više nego pomalo) pustio sam suštinu da mi pobegne, pa je ispalo da sam u „sukobu“ sa slobodom blogovanja – a i sam sam, mada u svojim novinama nemam problema da slobodno pišem – počeo da blogujem jer je taj osećaj slobode na netu možda i najviše što može da se dostigne.
    Nije to, Dragana, bilo pitanje sputavanja slobode, već konstrukcije modela koji bi doneo još više slobode! Ne trebaju ni meni portparoli mojih misli i želja, članske karte i „usvojeni zapisnici“, statuti i pravilnici – ali rado pristajem da budem deo zajednice koja će se svuda zalagati da blogerima olakša blogovanje, a njihov trud učini socijalno uvaženim, njihova autorska prava lakše zaštićenim, njihov „hard/soft“ povoljnije nabavljenim, njihove blogerske platforme nosiocima zarade – zašto da ne?
    Ljudi bloguju da bi bili slobodni, ali sloboda nije jedna sloboda. Usamljeni bloger leti manje i kraće i češće je na meti kobaca od onog koji ne mora da bude u jatu, ali to jato može da dozove kada mu zatreba.
    Blogeri bloguju da bi bili free, ali da li novajlija u razvijenim zemljama može da uđe u krug etabliranih blogera brzo i lako…hajde malo tu praktičnu stranu da pogledamo.
    No, polako, vreme ume da bude mudrac..i svašta još!

Leave a Reply

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

© 2024 Novinarska Patka

Theme by Anders NorenUp ↑

%d bloggers like this: